Kad se prije šest godina otvarao, Green Gold bio je zamišljen kao gastronomski centar Radničke ceste, glavne poslovne ulice istočnog Zagreba, s puno bankarskih i marketingaških ureda. Green Gold svojedobno se reklamirao sa sedam internacionalnih i domaćih restorana. Cijela gornja etaža bila je posvećena restoranima i barovima.
U međuvremenu su iz Green Golda nestala Dobra vina, Les Ponts (kasniji Mostovi 2) pa pizzeria, ali se zato pojačao sektor narodne žive glazbe. Danas smo, naime, u Green Goldu vidjeli niz malih neuglednih plakata za neki band koji se zove Dayco, i koji posjetiteljima Gold Cluba obećava najveći tamburaški tulum u gradu. Baš tim riječima. E sada, Gold Club nalazi se odmah kraj Sofre, gdje isto navečer nastupaju narodnjaci, što znači da se donja etaža Green Golda pretvorila u arenu tamburaša i turbo folka.
I to se sve ne dešava u predgrađima ili opskurnim klubovima, nego u jednoj od glavnih zagrebačkih poslovnih ulica, u podnožju uprava velikih banaka i osiguravajućih kuća i baš preko puta vrlo dobrog Hiltonova hotela DoubleTree. Znakovi vremena, reklo bi se na prvu loptu. Međutim, kako se sve to zapravo dogodilo? Glavni investitor u Green Gold, australski Hrvat Branko Perković doista je želio napraviti luksuzni poslovni centar s vrhunskim restoranima i trgovinama.
No, gospodin Perković, s kojim smo nekoliko puta razgovarali u vrijeme izgradnje i prvih godina rada Green Golda, očito je pogrešno procijenio i lokaciju i publiku. Prvo, Radnička ulica nije mjesto gdje zagrebački restoranski gosti žele izlaziti navečer. Tekka, japanski restoran preko outa Green Golda, jedina je iznimka zbog svoje specifične ponude. Budući da Green Gold i Radnička nisu uspjeli privući večernju restoransku publiku, Green Goldovi su restorani postali ovisni od lunch breakova i poslovnih ručkova, što za većinu njih nije bilo dovoljno da prežive.
Drugo, umjesto da privuče restoransku publiku, Green Gold je mobilizirao tipične goste narodnjačkih klubova, koji su odjednom dobili luksuzno mjesto za noćne provode relativno blizu centra, umjesto uobičajeno opskurnih turbo folk lokala. Ovdje valja reći da je stari Green Gold Club, na najvišoj razini zgrade, prije par godina organizirao koncerte i zabavne i pop, ali i turbofolk glazbe, na kojima su se prema tvrdnjama distributera vina točile respektabilne količine pjenušaca i šampanjaca.
Tako je stari Green Gold Club postao omiljeno okupljalište narodnjačke publike, što je dodatno rastjeralo preostale večernje restoranske goste, koji nisu htjeli imati ništa s takvim ambijentom. Premještanjem Sofre na prizemnu razinu, te otvaranjem Gold Cluba odmah do Sofre, Green Gold postao je, naposljetku , prijestolnica narodne glazbe u Zagrebu, kad govorimo o periferijskim dijelovima grada. Sad se još postavlja pitanje mogu li ManO2 i Dragon BBQ, dva preostala ozbiljna restorana u Green Goldu, opstati u takvom okruženju.
