Duhanski put, znate onih dvjestotinjak metara Masarykove ulice od Kavkaza do Blata, a koji je ušao u legendu ovog grada tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća – odgovorno ovo tvrdim, pa čak i pod kaznenom i materijalnom odgovornošću – nikad nije bio življi nego što je to, evo, početkom ovog proljeća 2023. godine Gospodnje.
Istina, nema više Johnnyja B. Štulića, otišao je u maju 1990. iz Aćimovićevog stana u Staroj Vlaškoj na kolodvor gdje je sjeo na vlak prvo za Beograd, a onda dalje u povijest. Rekao je tom prilikom da se više nikada neće vratiti, a Dejan Aćimović, Rade Šerbedžija i Filip Šovagović koji su se te večeri također zatekli na tom druženju, ali vjerojatno i na još nekoliko drugih, rekli su mu, citiram, da ne zajebava. Već sutradan ćemo se opet vidjeti na Duhanskom putu ispred Kavkaza, govorili su mu znajući koliko je volio tamo zalaziti i uzrujavati Slavenku Drakulić i Miru Furlan praveći se da je veći seksist nego što je to zaista bio, ali on im je na to, onako filozofski zamišljeno, rekao kako uskoro neće biti ni Duhanskog puta, ni te tadašnje države u kojoj ga mole da ostane.
‘Upitno je hoće li biti Slavenke i Mire…’, izustio je pomalo proročanski i jednom zauvijek zatvorio za sobom vrata Aćimovićevog stana, grada Zagreba, ali i jedne uzbudljive povijesne epohe u kojoj je on zasigurno bio jedan od najistaknutijih i važnijih predstavnika.
I bio je, vrijeme će pokazati, u pravu oko svega. Situacija se odvila upravo tako kako je on to predvidio, ne može mu to nitko osporiti, ali ako slučajno čita ovu moju priču pisanu za Kult Plave Kamenice, mediji specijaliziran za gastronomiju, a moguće da čita jer je dokon u toj Nizozemskoj gdje se naposljetku skrasio pa osim što vikendom igra mali nogomet i što dane provodi besmisleno prevodeći klasična antička književna djela jezikom koji svoj uzor ima u jezičnom propisu Tome Maretića, s velikom pozornošću prati i domaće novinske portale te se svako malo javi kako bi diskreditirao nekog od svojih bivših suradnika ili jednostavno iznio mišljenje o temi za koju smatra da ga se tiče, moram ga, evo, obavijestiti da se Duhanski put – za razliku od njega – vratio.
I to, nota bene, u velikom stilu!
Ne vise tamo, naravno, više ti njegovi nekadašnji prijatelji i suradnici iz doba Novog vala, a danas, eto, ljuti protivnici bez kojih je taj Duhanski put bio nezamisliv. Nema više ni onih boemčina poput Tin Ujevića, A.B.Šimića i Matoša koji su se još prije Drugog svjetskog rata počeli okupljati, opijati, ali i stvarati jednu od najljepših poezija u gostionici Blato na uglu Gundulićeve i Masarykove ulice. Mira Furlan nas je prije dvije godine nažalost prerano napustila, sada je na Duhanskom putu prisutna samo slikom otisnutom na njezinoj autobiografiji koja se može vidjeti u izlogu knjižare Školska knjiga, a Slavenka Drakulić, čija se djela tamo također mogu pronaći, fizički više vremena provodi u Švedskoj nego u Zagrebu.
Nikoga dakle, od tih njegovih suvremenika s Tobacco Roada tamo više nema, onih starijih posjetitelja tog lokaliteta pogotovo, ali ono što nakon dugo vremena na tih dvjestotinjak metara ponovno imamo, a u što je rijetko tko vjerovao, to je upravo ono zbog čega je taj kratki ulični potez svojevremeno bio i toliko magičan: ta nekadašnja gradska vreva, dobra atmosfera i želja ljudi da se upravo tamo sastanu. Ukoliko želite sudjelovati u javnom, kulturnom, političkom ili, štajaznam, općenito društvenom životu ovoga grada – ponovno je postalo pravilo nakon skoro pa četrdeset godina – potrebno je da se barem jednom dnevno pojavite na ovom novom Duhanskom putu.
Ne znam da li je to Johnnyju baš dovoljan razlog da se napokon i on vrati, ali nadam se da će barem, baš kao i svi ostali koje zanima kako je do toga došlo, nastaviti čitati ovu moju malu priču o velikom povratku Duhanskog puta na mapu značajnih destinacija u užem gradskom središtu.
——-
Elem, Bobanovo otvaranje slastičarnice ‘Čokolada’, koja je otvorena pod starim pozivnim brojem za Zagreb ‘041’ i u neposrednoj blizini nekadašnje Zvečke, također slastičarnice ali i jednog od najprepoznatljivijih orijentira tog starog Duhanskog puta, bila je neki prvi, pomalo sramežljivi pokušaj oživljavanja tog dijela grada. Unatoč tome što su u početku prodavali zasigurno najbolji sladoled u gradu, a i činjenici da je lokal zbilja sjajno uređen s mnogo zanimljivih detalja, velikim izlozima koji omogućuju da i ako sjedite unutra imate dobar pregled svega što se događa vani, i lijepe terase zahvaljujući kojoj gosti svoje kave ne moraju držati na krovovima i haubama parkiranih automobila kao što je u Zvečki bio slučaj, to i dalje nije bilo dovoljno da baš u potpunosti oživi ovu gradsku mikrolokaciju i vrati joj nekadašnji sjaj.
Pravo uskrsnuće Duhanskog puta dogodilo se s Kavkazom koji je 2018. nakon dugog niza godina zapuštenosti, pa onda i zatvorenosti, napokon ponovno otvorio svoja vrata.
Kavkaz nisam posjećivao u njegovo najslavnije doba dok je s ovim već spomenutim lokalima činio i takozvani ‘Zlatni’ ili ‘Bermudski trokut’, i dok su ljudi još uvijek sjedili u separeima te je na ugraviranim pločicama pisalo ime stalnih gostiju na njihovim mjestima, a kava se servirala na malenoj tacni sa čašom vode i malo šlaga u šalici bez ručkice sa strane.
To sam, nažalost, uslijed svojih mladih godina propustio, ali tijekom studentskih dana, tamo negdje sredinom prvog desetljeća dvijetisućetih, zalazio sam isključivo u onaj stari, socijalistički i derutni Kavkaz koji me tada zatekao, a u kojemu sam nadobudne brucošice s Pravnog fakulteta pokušavao osvojiti pravničkim forama poput one da je jedino Chuck Norris sudio dva puta o istom.
“Non bis in idem!”, oživio bih nakon par Pelinkovaca nakratko i taj mrtvi jezik, “ne vrijedi jedino u Chuck Norrisovom slučaju”.
O tome kako su prolazile te intelektualne pošalice najbolje govori činjenica da sam u to vrijeme jedino ispite redovno polagao.
Nedugo zatim je u prostoru nekadašnjeg Modelsa, vrata do mog Kavkaza, otvorio novi, šminkerski bar Hemingvej, a prema kojemu sam odmah, sasvim iracionalno i za mene zapravo svojstveno, zauzeo negativan stav. Shvatio sam ga kao neku vrstu osobne konkurencije i, sukladno tome, zavjetovao se da moja noga tamo neće kročiti.
Sve ljepotice s fakulteta su, međutim, odmah tamo prešle i, njihove lijepe, duge noge su tamo itekako kročile, a za njima su pošli i neki malo spretniji muškarci s kojima sam se donedavno borio oko Večernjaka u Kavkazu. Meni je nakon toga ostao taj dnevni list, a oni su, eto, dobili kolegice, šminkeraj i, naposljetku, bolju kavu… Nedugo zatim je taj moj stari Kavkaz doživio sudbinu mnogih čuvenih kavana u užem gradskom središtu i stavio ključ u bravu, a na vrata su okačili natpis da je zatvoreno radi preuređenja ili, podjednako učestalo i lažno, da se vraćaju ubrzo. Ja sam tada s Večernjakom pod rukom otišao Masarykovom negdje dalje u grad, a isto su, čini mi se, učinili i mnogi drugi jer se dugo vremena na tim lokacijama nitko nije okupljao.
U Kazališnu kavanu na Trgu Maršala Tita vratio sam se tek godinama poslije, kada on to više nije bio, a kada se svečano otvorio ovaj novi i, bezbeli, poboljšani Kavkaz. Odmah mi je postalo jasno da je riječ o pravoj maloj oazi u središtu grada. Prekrasna kavana koja je Zagrebu već godinama nedostajala i koja nas je – barem nakratko, dok popijemo kavu – ponovno učinila dijelom kulturne, Austro-ugarske monarhije.
‘Ovo će postati centar svih civiliziranih stvari!’, podviknuo sam ushićeno nakon što sam naručio piće, ali potcijenio sam Kavezov utjecaj na cijeli taj potez kojim je nekoć tekao Novi val.
U godinama naime, koje su uslijedile, s onom malom pauzom za vrijeme korona lock-downa, mladi iz cijelog grada, brojni glumci, umjetnici, dizajneri, nogometaši, glazbenici, novinari i drugi pametni i knjiški ljudi, ali i studenti s dva veoma važna fakulteta u blizini na kojima predavanja i nisu baš toliko obavezna: Akademije dramskih umjetnosti i Pravnog fakulteta, ponovno su se vratili prvo u Kavkaz i nešto malo oko Hema, a onda tim nekoć slavnim putem i pred Bobanovu ‘Čokoladu’.
Ponovno se, primijetio sam pogotovo tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, stoji ispred slastičarnice u Masarykovoj sa šalicama kave u ruci baš kao što je to i u osamdesetima bio slučaj, a tijekom nekog sunčanog dana skoro da je nemoguće uloviti i jedno takvo stajeće mjesto.
Zagreb kakav je mojoj generaciji ostao uskraćen, počeo se opet razvijati i to – pazite molim vas ovo – na istom mjestu gdje je nekoć i bio: na sunčanoj strani ulice, kako bi to Johnny B. Štulić rekao ako bi jednog dana pogazio svoje riječi zadnje izgovorene u stanu Dejana Aćimovića i, slučajno se vratio.
Treći orijentir toga doba, svojevrsna zadnja točka Tobacco Roada bez koje on ne bi bio savršen, a u koju je posljednjih godina također udahnut novi život, Ujevićevo je Blato koje je kasnije poslovalo i kao Tip-Top. U toj njegovoj gostionici danas je vinski bar i tratorija La Riserija u kojoj novi vlasnici nisu zaboravili na našeg najvažnijeg pjesnika i činjenicu da je u njegovo vrijeme ovo bio jedan ozbiljan intelektualni salon za poštene zagrebačke intelektualce pa su poštujući tradiciju ostavili njegov portret na zidu iznad visokih stolova kraj prozora iz kojega se pogled pruža na najvibratnije zagrebačko raskršće. Ono što su međutim promijenili, to je hrana koja se poslužuje i piće koje se toči, a upravo tim značajnim podizanjem kvalitete ponude postigli su to da ljudi nakon druženja u Kavkazu i 041 Čokoladi nisu primorani otići do Tesline kako bi pronašli restoran u kojemu će dobro ručati već isto mogu učiniti u okvirima nekadašnjeg Duhanskog put koji je ovome gradu posljednjih godina itekako nedostajao.
Naslovna fotografija: Dražen Vrdoljak i Johnny Štulić u Kavkazu (Foto: Goran Pipo Pavelić)
