Svi griješimo. I kuhari, naravno, griješe. Stoga se ne trebate posebno živcirati kad u restoranu dobijete prepečeni biftek ili ribu koja je tijekom termičke izgubila sočnost. Takvi incidenti ne ukazuju da je kuhinja nužno loša, nego sugeriraju da je kuhar u određenom trenutku izgubio koncentraciju. Dešava se. Uostalom, koliko se puta vama dogodilo da pogriješite na poslu? Griješe i najbolji na svijetu. Koliko se puta Messiju dogodilo da promaši penal? Ne baš rijetko.
Loše restoransko kuhanje nije loše zbog povremenih grešaka, jer su one već i statistički neizbježne. Poanta lošeg restoranskog kuhanja je u lošim namjerama i u tehničkim neznanju. Evo nekoliko karakterističnih primjera po kojima možete prepoznati loš restoran.
Hrana u lošem restoranu nikad nema specifične okuse. Ona je ili presoljena ili puna raznih vegeta, fantova i msg-a. Cilj svih tih dodataka jest da se prikrije odsustvo stvarnog okusa hrane i inferiornost sastojaka. Dakle, zaobilazite restorane u kojima hrana ima okus Vegete i sličnih proizvoda. MSG je, pak, dio eurokineske gastronomske kulture, ali danas bi ga se već i svi ozbiljniji azijski restorani morali odbaciti.
Ignorirajte restorane koji ignoriraju bazične kulinarske tehnike. Tu mislimo na restorane koji pod rižoto prodaju kuhanu rižu s umakom, na restorane koji dinstaju biftek u umaku ili na restorane koji lijevano tijesto prodaju pod tempuru. Ovo su samo najtipičniji primjeri čistog kulinarskog neznanja.
Zaboravite restorane koji za ručak iznose jučerašnji kruh: takvi restorani ne pokazuju ni minimum poštovanja prema gostima.
Obratite pozornost na masnoće . Okus zagorene hrane često ne dolazi od zaista zagorene hrane već se javlja zato što restoran, zbog škrtosti ili lijenosti, ne želi promijeniti ulje u fritezi. Okus užeglog maslinova ulja uopće se ne smije tolerirati.
Peto, ne postoji restoransko žilavo meso. Mekano meso se peče, a ono tvrđe kuha satima u loncu , sous videu ili u pećnici ili smokeru na niskoj temperaturi. Dobijete li u restoranu žilavo meso, to znači da restoran nabavlja najgore moguće meso, a da kuhinja ne zna svoj posao.
Ne postoji zeleno povrće koje je izgubilo boju. Dobijete li na tanjuru žuto-smeđe povrće koje bi u stvarnosti trebalo biti zeleno, to najčešće znači da povrće dolazi iz limenke, vjerojatno stare poput ratnih rezervi.
Ne postoje škampi tamnozelenih glava ni dagnje koje se ne daju otvoriti. Pojedete li takvo što, sasvim je vjerojatno da vam je restoran prodao pokvarene sastojke i da ćete se razboljeti.
Kako vidimo, lošu restoranski hranu lako je prepoznati. Ona srećom nije pravilo nego iznimka.
