Sredinom pretprošle godine činilo se da se Masarykova pretvara u jednu od glavnih zagrebačkih gastronomskih ulica. Šakotin Nav već je radio punom snagom. Ispod Nava smjestila se popularna, pomalo hipsterska Beštija. Na uglu Masarykove i Gundulićeve već se dugo nalazi Takenoko, u Masarykovoj prema Kavkazu, ekipa iz Bastiona pokazivala je Zagrebu kako treba izgledati moderni vinski bar, dok se preko puta Bastiona, u dvorištu, Haustor Haus spremao na promjenu menija i iskorak prema gastronomskoj bistronomiji.
Haustor Hausa nema već godinu dana, a Beštija je ovaj tjedan promijenila vlasnike. Zašto su se, dakle, zatvorila dva dobra bistroa u najstrožem centru grada? U slučaju Haustor Hausa ne može se govoriti ni o epidemiji ni o potresu, koji je privremeno otjerao Zagrepčane iz centra. Haustor Haus prestao je raditi prije prvog lockdowna i nije dočekao potres.
Haustor Haus navodno se ugasio zbog nesuglasica vlasnika sa susjedima, koji restoranu nisu dopustilii veću terasu. Neovisno o tome, Haustor Haus imao je i niz drugih profesionalnih problema. S jedne strane, ondje se katkad kuhalo fenomenalno. Lovro Smetiško, vlasnik i stvarni chef, taleniran je čovjek koji zna dosta i o hrani i o profesionalnom restoranskom kuhanju.
Neka od jela u Haustor Hausu, od burgera i tartar bifteka do rižota s pečenom srdelom i odležanog ribeyea u demi glaceu, spadala su među najuksunija koja su se uopće mogla pojesti u strogom centru Zagreba.
No, Haustor Haus od prvih je dana imao problema s vinskom listom što je odbijalo ambicoznije goste, da bi u zadnjih par mjeseci i prije zatvaranja, hrana postala neobjašnjivo loša, kao da dolazi iz nekog drugog, mediokritetskog restorana.
Osim toga, čini nam se da restoran nije bio siguran kome se obraća: u prvih je par mjeseci ciljao publiku koja može platiti najviše desetak eura za obrok, da bi kasnije otišao do 240 kuna za porciju odležane govedine.
Beštija je, pak, žrtva pandemije i potresa, ali i nerazumijevanja dijela zagrebačke restoranske publike za njen specifičan žanr. Kad je riječ o pandemiji i potresu sve je evidentno. U Hrvatskoj je zbog korone trajno zatvoreno više od 1200 lokala. Vlasnicima Beštije bilo je jasno da ne mogu izdržati još jedan lockdown i posljedice potresa (među ostalim, ta je dvorišna zgrada u Masarykovoj oštećena u potresu pa je trebala popravke). Tako su još prošlog ljeta pregovarali o prodaji, što se naposljetku nije realiziralo.
Poslije drugog lockdowna prodaja je postala sasvim neizbježna. Govorimo li o hrani i o imidžu restorana, Beštijin je problem bio u tome što se ona bavila kućnim a ne restoranskim kuhanjem, što dio zagrebačkih gostiju nije prepoznao. Beštija je imala grupu vjernih sljedbenika, no mnogi su došli samo jednom i nisu se vratili, jer nisu razumijeli Beštijin pristup kuhanju.
Hrana u Beštiji uvijek je bila korektna, svježa, bazična i jednostavna, ali nije bila restoranska i puna profesionalnih efekata kao u Haustor Hausu. Zbog toga je Beštija bila nepravedno podcijenjena. Zagrebu zapravo treba više restorana koji jednostavno pripremaju svježe sastojke.
Vidjet ćemo što će novi vlasnici napraviti od Beštije. Nadamo se jedino da se neće upuštati u fine dining, s obzirom na svemirsku konkurenciju na katu. Haustor Haus i Beštija bili su dobri, privlačni, simpatični gradski restorani, koji su puno obećavali. Šteta je što ih više nema.
