U Zagrebu nikad nije bilo kavanskih tučnjava. Postojali su obračuni između raznih supkulturnih grupa i suprotstavljenih navijačkih skupina, ali oni su ostajali ograničeni unutar nogometa i specifičnih supkultura. Nisu se širili u mainstream, a kamoli u središte grada. I drugo, u Zagrebu već dugo godina postoji i tolerira se nasilje u narodnjačkim klubovima.
Pasha, pradjed zagrebačkih narodnjačkih klubova, svojedobno se redovito spominjao u crnim kronikama gradskih i nacionalnih medija. Neki je drogirani ljudožder ne tako davno divljački mlatio taksista pred jednim turbo folk klubom u Andrašecovoj ulici, a čak je i sam Zlatko Bagarić, zloglasni šef hrvstsko srpske mafije (i dobar prijatelj Davora Šukera) ubijen u obračunu u nekoj narodnjačkoj špelunki u Dubravi.
Nasilje nije specifično za kulturu narodnjačkih klubova. Mnogi segmenti popularne kulture duboko su prožeti nasiljem, od nekih smjerova punka, preko originalnih Hell’s Angelsa, do gagsta rapa, čije je ime njegov program. Međutim, nasilne supkulture načelno ne penetriraju u mainstream, jer su jako ograničene svojom ideologijom.
S druge strane, turbo folk u Srbiji oduvijek je dio mainstreama sa cijelom ikonografijom koju nosi, a sada to postaje i u Zagrebu. Cajke su se u Zagrebu sve do pandemije držale u klubovima izvan centra; ta je supkultura bila u dosta čvrstoj izolaciji.
Zatvaranjem klubova zbog pandemije, cajkaška kultura (ovdje ne mislimo na glazbu već na cijeli sklop vrijednosti, uzora i ponašanja) preselila se u centar Zagreba, od masovnih ispada ispred HNK, do sinoćnje tučnjave u Bogovićevoj, što je i sigurnosno i kulturološki dosta depresivno.
Nadamo se da je policija već pohapsila one idiote koji su sinoć izazvali tučnjavu u Bogovićevoj, i da ih sudac neće pustiti iz zatvora barem trideset dana. Nažalost, gotovo smo sigurni da će se takvi ispadi i dalje dešavati, dok se god ponovno ne otvore marginalni klubovi na rubu grada.
