Prosječno točan odgovor na pitanje iz naslova ne postoji. Taj odgovor, naime, zavisi od niza elemenata, koji ne mogu biti ni približno isti u različitim restoranima. Među brojne elemente koji određuju cijenu ponovnog otvaranja restorana, spadaju odnos s bankom, odnos prema radnoj snazi tijekom krize, žanr restorana, ali i sasvim posebne okolnosti poput recimo zagrebačkog potresa.
Stoga u ovom tekstu ne želimo ništa zaključivati, a još manje poopćavati. Samo iznosimo dvije potpuno različite priče dva restorana više srednje klase (ni jedan se ne bavi visokom kuhinjom nitiima Michelinovu zvjezdicu). Ni jedan ne radi u dostavi.
S vlasnikom popularnog i razmjerno skupog opatijskog restorana u zadnja smo dva mjeseca razgovarali najmanje tri puta. On kaže da mu za ponovno pokretanje posla treba samo tridesetak tisuća kuna gotovine. Evo zašto. “Vinski podrum mi je pun, pa u vino zasad ne moram uložiti ni kunu. Svi zaposleni su ostali na okupu. Prijavio sam ih na državni minimalac, a tvrtka im doplaćuje određenu razliku. Stalnim dobavljačima ponudit ću model da im za tisuću kuna nove narudžbe vraćam po tisuću kuna sadašnjeg duga, jednom kad počnemo raditi. Zahvaljujući Vladinin mjerama, trenutno ne plaćamo poreze, a najamnine nema, budući da je moja tvrtka vlasnik prostora u kojem radimo. Naposljetku, još prije dva mjeseca, kad se kriza tek nazirala, počeo sam se dogovarati sa svojom dugogodišnjom bankom oko moratorija na kredit. Banka je bila vrlo susretljiva.. Dakle, sve što nama treba da ponovo pokrenemo posao jest tridesetak tisuća kuna kako bi kupili svježu ribu, školjke, škampe, steakove, voće i povrće za prva dva ili tri dana rada.”
“Prilično žurno trebam kredit od milijun kuna,” rekao nam je prije dva tjedna vlasnik jednog od popularnijih zagrebačkih restorana. ” Evo za što trebam novac. Prvo, želim isplatiti plaće svim zaposlenima. Kako su kod nas plaće visoke, radnicima nisam želio ponuditi državni minimalac, nego smo se dogovorili da svi za vrijeme krize dobivamo 60 posto plaće. Drugo, moram isplatiti dobavljačima sve što smo od njih uzeli u veljači i ožujku. Nadalje, moramo platiti najamninu, barem za razdoblje dok je restoran radio. Tu su i režije, koje nisu male. Naposljetku, zgrada u kojoj je restoran stradala je u potresu. Upravo popravljamo zidove u restoranu, i postavljamo novi parket. Uz sve druge troškove, treba mi milijun kuna, uz procjenu da ćemo tek za pola godine uspostaviti bar donekle normalno poslovanje,” kaže naš zagrebački sugovornik.
Razumno je pretpostaviti da je, barem među restoranima gornjeg ranga, puno više slučajeva koji sliče zagrebačkom, a puno manje slučajeva koji sliče opatijskom primjeru.
