Korčula je dvadesetak godina tavorila u osrednjosti i izgubila više od pola gostiju, usprkos fantastičnoj lokaciji u Teslinoj preko puta Carpaccia. Onda je, prije otprilike dvije godine, Korčula naglo procvala, i to kao precizno definirani riblji bistro, s burgerom od hobotnice, prženm gavunima i sličnim jelima. Dražen Boban, vlasnik Vinodola i Korčule, ima smisla za žanrove i teži kvaliteti.
Poslije lockdowna Korčula je napravila korak dalje, pa polako ali sigurno kreće prema gastronomskom restoranu. O tome simbolično svjedoče čuvene francuske kamenice Gillardeau, koje su mongo skuplje od stonskih ili limskih pa u Korčili koštaju 35 kuna za komad. Usprkos visokoj cijeni, konobari kažu da je Gillardeau jako tražen.
Korčula također servira repove sirovih kvarnerskih škampa na podlozi od paške skute, što je samo po sebi gastronomski luksuz. Danas smo ručak u Korčuli počeli tim jako finim predjelom, optimalnim za zagrebačku vrućinu. Temperatura na terasama u Teslinoj ovih dana zna doseći 40 stupnjeva, no u Korčulinoj blagovaonici air condition radi sasvim korektno.
Poslije slatkih škampa, donijeli su nam jelo kojeg još nema na meniju jer se tek razivija, ali koje svjedoči o maštovitosti kuhinje. Radi se o mochiju s tartarom od tune, algama i majonezom od soje, okruženim prahom od kupina. Ne zvuči baš kao Korčula, a još manje kao vaš svakodnevni bistro.
Ovo jelo u nastajanju konceptualno je izvrsno, jer stvara dojam rekonstruiranog i prerušenog sushija: kolačić od riže glumi kuhanu rižu, a odlični tartar od tune igra ulogu fete sirove tune. Mochiju možda nedostaje malo gustoće, a cijelom jelu jedna ili dvije visoke note koje se mogu postići sirovim đumbirom ili nekim umjerenijim čilijem. No, Korčulin sushi, u stvari mochi s tartarom do tune, mogao bi postati veliki hit.
Naravno, Korčulin se meni i dalje bazira na više manje konvencionalnim jelima poput hobotnice iz pećnice, tunina steaka u umaku od rajčica ili filea uzgojenih brancina: naše su filee danas ispekli upravo perfektno, s hrskavom korom i sočnim mesom.
Korčula povremeno drži i svježu divlju bijelu ribu, ali je danas nije bilo. Ponedjeljak je tradicionalno najgori dan za riblje restorane. Uz škampe, “sushi” i brancina popili smo dosta Kozlovićeve Malvazije iz 2020. koja je, naprosto, odlična u svom žanru.
A Korčula postaje sve bolji restoran sa iznimno profesionalnim i upućenim servisom.
