Koristite li bilo koju masovnu marku talijanskih pelata, umaka od rajčica i koncentrata, realna je mogućnost da ne jedete proizvod od talijanskih, nego od kineskih rajčica. Italija je najveći svjetski proizvođač prerađenih rajčica iza Kalifornije i pokriva 77 posto svjetskog izvoza koncentrata od rajčice, umaka i pelata. U zadnjih 15 godina primat polako preuzima Kina. Mnogi od proizvoda deklariranih kao talijanski, tvrdi u knjizi Rosso Marcio francuski novinar Jean Baptiste Malet, napravljeni od kineskih koncentrata. Još gore, od loših koncentrata kineskih rajčica punih pesticida koji se prema propisima Europske unije uopće ne bi smjeli koristiti, a koje neki talijanski proizvođači prepakiravaju i šalju na tisuće stolova širom svijeta. “Elegantne kutijice pomodora Made in Italy novi su mafijaški kanal za pranje novca,” piše Malet. Riječ je, tvrdi, o biznisu od 10 milijardi eura godišnje koji nadzire talijanska agromafija, kancerogeni problem talijanske prehrambene industrije.
Sumnje u krivotvorenje proizvoda o rajčicama izazvale su žestoke rasprave u talijanskim medijima i podijelile javnost. Krenimo od strane koja je digla uzbunu. Francuski novinar Jean Baptiste Malet, suradnik Le Monde Diplomatiquea i Charlie Hebdoa, pažnju je privukao 2012. istraživanjima o internetskoj trgovini i reportažama o groznim uvjetima rada u Amazonovim skladištima. Tada je objavio i knjigu En Amazonie. Ovih dana Amazon je u prodaju stavio njegovu knjigu Rosso Marcio, napisanu na temelju dvogodišnjeg istraživanja kineske globalne dominacije na tržištu koncentrata od rajčice, jednog od najvažniji proizvoda svjetske trgovine hranom. Knjigu je na francuskom 2017. objavio Fayard, pod naslovom L’Empire de l’or rouge: Enquête mondiale sur la tomate d’industrie (Carstvo crvenog zlata: Globalna studija o industrijskoj rajčici). Uzbuna je u Italiji nastala nakon što je knjiga prevedena na talijanski pod naslovom Rosso Marcio, jer Malet u knjizi među ostalom tvrdi da Italija uvozi neke od najlošijih koncentrata rajčice iz Kine, punih pesticida i druge kemije zabranjene u Europskoj uniji.
Ovako počinje prikaz knjige: “Okolica Wusua, Xinjiang, Kina. Kao i svakoga dana, autobus dovozi radnike s periferije i staje kraj polja rajčica.Oko dva i pol hektara, jedina pruga obrađene zemlje u okolici. Svi žure na svoja mjesta da bi uzeli što više plastičnih vreća. “Nema vremena za gubljenje, “ kaže umorni radnik. Plaćeni su po vreći. Svaka vreća s 25 kilograma rajčica plaća se 2,2 yuana, oko 2,5 kune, 10 lipa po kilogramu. Radnici trče između gredica, četrnaestogodišnja djevojčica nosi vreću na leđima i stavlja je na hrpu punih vreća. Druga djeca i tinejdžeri pomažu roditeljima u berbi. “…jedna žena nosi bebu na leđima. Iscrpljena je od vrućine.
Djeca su mala, premala za rad, igraju se s kamenjem i drvetom na njivi. Pregledavaju zemlju i beru zaostale rajčice, imitiraju roditelje. Jedu rajčice sa zemlje, pune bijelih mrlja od pesticida…Supruga i ja katkad napunimo 170 vreća u jedan dan, kaže radnik. To nam je oko 28 dolara svakom, deset puta više nego što smo zarašivali početkom 2000-tih. Konkurentniji smo otkad su tvornice opremili talijanskim strojevima. Li Songmin promatra berače s ruba njive. Ne poznaje ih, šalju ih agencije. Li iznajmljuje njivu. Navečer, kamioni će odvesti rajčice u tvornicu koju vodi Cofco Tunhe, to je sve što zna. Cofco Tunhe ga snabdijeva Heinz sadnicama, poznatima po visokom urodu. On mora uzgojiti rajčice po preciznim uputama, a Cofco jamči da će ih otkupiti po unaprijed dogovorenoj cijeni.
Cofco je skraćenica za China national Cereals, Oils an Foodstuffs Corporation. Riječ je o najvećem kineskom prerađivaču rajčica, tvrtke s Fortune 500 liste. Današnji konglomerat u Maovo je vrijeme bio jedino državno poduzeće koje je smjelo uvoziti i izvoziti poljoprivredne proizvode i tu je poziciju kasnije iskoristi kako bi objedinio nekaod najvećih kineskih proljoprivrednih poduzeća. Cofcova tvrtka kćer Tunhe, specijalizirana za šećer i industrijsku proizvodnju rajčica, ima 15 tvornica, od čega 11 u Xinjiangu, koje proizvode koncentrat i prodaju ga prehrambenim gigantima poput Kraft Heinza, Unilevera, Nestlea, Kagomea, Pepsija i Del Montea. Snabdijevaju i McCormick, najvećeg svjetskog proizvođača umaka i začina.
Malet je rekonstruirao cijeli lanac nabave, razotkrivajući političke i tržišne mehanizme koji su omogućili Kini da postane najveći svjetski izvoznik dvostrukih i trostrukih koncentrata rajčice. Istraga vodi od farmi i tvornica u Xinjiangu i unutrašnjosti Mongolije do juga Italije gdje kineski koncentrati navodno ulaze u Italiju pod paskom agromafije, do Afrike gdje završava velik dio kineskih koncentrata pod talijanskim imenima, opasnih za konzumaciju.
Kineske tvrtke bačve lošeg koncentrata izvoze u niz zemalja, a Italija je jedno od značajnijih tržišta, jer zbog tradicije i ugleda svojih proizvoda od rajčice, postiže najveću razliku od cijeni. U mjesec dana, tvrdi Malet, kroz luku Salerno, transportni hub najpoznatijih prehrambenih tvrtki na jugu Italije, zemlju je ušlo 10 tisuća tona kineskog koncentrata. Koncentrat se u Italiji prepakirava ili miješa s otpadom talijanske proizvodnje rajčica i izvozi.
Cijeli svijet jede industrijske rajčice. Četvrtina globalne proizvodnje, oko 38 milijuna tona rajčica se prerađuje. U zadnje dvije godine prosječna globalna potrošnja prerađevina od rajčice po stanovniku je 5,2 kilograma. Bez rajčica nema ni fast fooda ni američkog BBQ-a ni mediteranske prehrane, rajčica ne poznaje ni kulturne ni tržišne granice, malo može pronaći hrane koja baš nigdje nije zabranjena. Rajčice nisu. “Civilizacija pšenice, riže i kukuruza koju opisuje francuski povjesničar Fernand Braudel, ustupila je mjesto globalnoj civilizaciji rajčice,” piše Malet. Njegov povijesni osvrt na talijansku ulogu je živopisan. “Talijanska industrija rajčica rođena je u 19. stoljeću u Emiliji-Romagni i otamo se proširila po cijelom svijetu, šireći se uglavnom velikim migracijama iz Italije na prijelazu stoljeća. Talijanski useljenici donijeli su prerađevine rajčica u argentinsku, brazilsku i američku kuhinju.
U Mussolinijevoj Italiji, konzervirane rajčice bile su simbol kulturne revolucije nadahnute futurizmom koji je veličao urbanu civilizaciju, strojeve i rat. Konzervirane rajčice bile su hrana ‘novog čovjeka’ u kojemu su se ingenioznost znanosti i i industrijske proizvodnje spajale s potrebom za čuvanjem proizvoda rodne zemlje. Na katalogu prve izložbe konzervi i industrijske ambalaže održane 1940. u Parmi, velikim je slovima pisalo AUTARCHIA. Samodovoljnost je bila jedna od najvažnijih ideja Mussolinijeve ere, model na kojemu su fašisti organizirali i razvili industriju rajčica. Povjesničar hrane Alberto Cappati tvrdi da je to što su rajčice glavni sastojak pizze i paste, dvaju najpopularnijih brzih jela na svijetu, naslijeđe industrije koju je osmislio, razvio i promovirao fašistički režim.
Campbell’s juha od rajčice u konzervi i Heinzove boce kečapa kojih se danas proda 650 milijuna u cijelom svijetu, u Americi su se prvi put pojavile u 19. stoljeću, konkurirajući boci Coca Cole kao simbolu kapitalizma.
Prije nego je Henry Ford počeo sastavljati automobile na pokretnim trakama, Heinzove tvornice u Pittsburghu pakirale su umak od rajčice u limenke na poluautomatiziranim proizvodnim linijama. Godine 1905. Heinz je prvi put prodao milijun boca kečapa. Do 1910. bio je najveća američka multinacionalka, s proizvodnjom od 40 milijuna konzervi i 20 milijuna staklenih boca kečapa godišnje.
Rast neoliberalizma i izum sterilnog pakiranja 1980-tih otvorili su širok put međunarodnoj trgovini masovnom hranom. Drugu presudnu ulogu odigrala je znanost, tehnike genetskog modificiranja koje su proizvele sorte izuzetno otporne na nametnike i u transportu.
Prerađivački divovi poput Heinza i Unilevera počeli su outsourcati proizvodnju rajčica. Kečap, juhe od rajčica i umaci za pizze zahtijevali su farme i tvornice koje su mogle isporučiti ogromne količine industrijskog koncentrata rajčice po niskim cijenama. Tako je mali broj proizvođača iz Kalifornije, Italije i Kine praktički preuzeo pola svjetske proizvodnje prerađevina rajčica. Nizozemska je najveći europski izvoznik umaka i kečapa iako nema industriju rajčica. Zato ima golemu Heinzovu tvornicu. Sve rajčice u umacima koji se izvoze iz Nizozemske i Njemačke su koncentrati koje te zemlje uvoze iz cijelog svijeta. Dobavljači mogu biti u Kaliforniji, Europi ili Kini, ovisno o dijelu godine, tečaju, zalihama i berbama.
Industrija je jako koncentrirana. Kalifornija je dugo bila najvećih proizvođač koncentrata sa samo 12 tvornica, jer su sve jako velike. Samo Kalifornija drži gotovo cijelu Sjevernu Ameriku i američki izvoz koncentrata u Europu, nerijetko jeftinijeg od talijanskog i španjolskog. Rajčice za koncentrate ne moraju se posebno pažljivo uzgajati, mogu cijele godine biti na otvorenom u kalifornijskoj klimi i berba traje od početka proljeća do jeseni”.
Europski propisi toliko su strogi da se na mnoge proizvode dovršene u Italiji ne smije stavljati oznaka “made in Italy” ako ne prođu rigoroznu provjeru porijekla sastojaka, kamoli na kineske koncentrate. Transparentnost porijekla jedna je od glavnih tema na tržištu hrane kao i uvjeti rada, i knjiga koja tvrdi da se usred Italije odvija masovna prevara s tako tipičnim proizvodima kakvi su talijanski pelati i passate, mora izazvati buru u javnosti. Talijanska novinarka Nadia Toffa, voditeljica satiričke emisije La Iene, otišla je u Kinu intervjuirati lokalne poduzetnike koji su potvrdili Maletove navode i rekli da koncentrati u Italiju izvoze uspomoć niza manevara i da Kinezi, kako bi olakšali stvar, otvaraju tvornice koncentrata u Africi, najviše u Gani. Većina tvornica koncentrata u Kini i Africi, opremljenih talijanskim strojevima za preradu rajčica, u vlasništvu je indijskih tvrtki. Bila je to jedna od najgledanijih emisija na talijanskoj televiziji.
Talijanski dnevnik La Repubblica povodom Maletovih tvrdnji je intervjuirao Antonia Ferrariolija, predsjednika talijanskog nacionalnog Udruženja proizvođača konzervirane hrane koji je objasnio da kineski koncentrati ne dolaze u ruke talijanskih potrošača. Ferrarioli je objasnio da se pelati i polpa di pomodoro u Italiji po zakonu ne smiju proizvoditi od koncentrata već od svježih rajčica i da kineski koncentrati uglavnom završavaju u Africi. “Koncentrati ionako čine tek jedan posto tržišta proizvoda od rajčica,” rekao je Ferrarioli. Potvrdio je da Italija uvozi koncentrat rajčice iz Kine, Amerike, Španjolske i Portugala ali da se svi proizvodi s tim sastojkom u Italiji samo dovršavaju, pakiraju i izvoze u treće zemlje, pod kontrolom ministarstva financija i sanitarnih inspekcija. Isto, rekao je, važi i za umake od rajčica koji moraju imati oznaku porijekla. “Uostalom, nama nije u interesu koristiti loše sastojke. Najpoznatiji talijanski proizvodi od rajčica, passate, polpa i pelati, poznati su u svijetu i prodaju se zbog kvalitete.”
Neki talijanski mediji tvrde da je priča o kineskim koncentratima jedna od najvećih podvala u talijanskoj industriji hrane, za koju optužuju Coldiretti, najveće talijansko udruženje poljoprivrednika, inače vrlo glasnog borca protiv uvoza uvozom hrane u Italiju. “Da bi zvučao uvjerljivije, poljoprivredni je lobi izračunao koliko se rajčica uvozi u Italiju, udvostručujući i utrostručujući količine dvostrukog i trostrukog koncentrata rajčice iz Kine, “piše Il Fatto Alimentare, “A medijska histerija ovu je glupost pretvorila u vijest. Od 18 tisuća proizvoda koje je Europski sistem za brzo uzbunjivanje Rasff u zadnjih pet godina povlačio s tržišta, samo su dva povezana s kineskim koncentratom.” Oni Maletovu knjigu ne smatraju dokazom kriminala, već pričom o tome kako je Kina u 15 godina postala konkurentna, opremila se najboljim talijanskim strojevima i počela proizvoditi sirovinu za talijanske proizvode preuzimajući primat u svjetskoj proizvodnji rajčica.
