Korporatizacija je ružna riječ, koja se u hrvatskom jeziku srećom rijetko koristi. No, fenomen koji ona opisuje kad je riječ o svijetu vina, još je mnogo ružniji. Korporatizacija vina znači da velike vinske korporacije, a jedna od većih je LVMH, namećucsvoja vina svim mogućim hotelima, restoranima ii barovima, koji zbog raznih poslovnih razloga i uslijed financijskih pritisaka taj vina ne smiju odbiti. Evo kako to ovih dana izgleda u Parizu.
Bar hotela Le Meurice na čaše toči isključivo šampanjce LVMH-a, i to Moët et Chandon, Veuve Clicquot i Dom Perignon. Par kilometara dalje, mnogo bolji bar genijalnog hotela Plaza Athénée na čaše također toči Moët, pa Moët Grand Vintage, pa Dom Perignon. Još kilometar dalje, kod Robuchona na Champs Elyséesu, sommelieri su nam se ispričavali što na čaše toče samo Veuve Clicquot. I tako bismo mogli unedogled.
Većina korporacijskih pariških hotela i restorana toče šampanjce i vina velikih vinskih korporacija. Ako to nije LVMH-ov Moët et Chandon, koji je uvjerljivo najrašireniji, onda je tu Laurent Perrier, kao u Sofitelovim hotelima. Korporatizacija ponude šampanjaca i vina katastrofalna je ubog čitavog niza razloga.
Prvo, svako uniformiranje ponude vina duboka je pogreška, jer se svijet vina bazira na raznolikosti. Drugo, gost se osjeća prilično glupo kad u francuskim glavnom gradu, tijekom jedne večeri, u tri potencijalno luksuzna bara naleti na jedne te iste šampanjce : Moët smo za puno kanji novac mogli dobiti u svakom drugstoreu. Treće, takva ultimativna korporacijska ponuda šampanjaca i vina narušava imidž hotela i restorana koji ih moraju prodavati. Pariški Plaza Athénée jedan je od najljepših gradskih hotela na cijelom svijetu.
Moët, kao masovno piće iz kafića, bistroa, supermarketa i s plaža, naprosto ne paše u takav ambijent ( naravno, preskočili takav šampanjac i pili jedan solidan condrieu ). Četvrto, prisilna, financijski i marketinški diktirana dominacija Moëta i Veuve Clicquota loša je za imidž šampanjske industrije, jer svodi imidž šampanjcam na imidž masovnog industrijskog proizvoda. I peto, sadašnje je stanje dugoročno loše za sam LVMH, jer ubija privlačnost šampanjca kao uzbudljivog vina, i antagonizira publiku koja ne voli korporacijske proizvode, a koja je sve brojnija. Samo je pitanje vremena kad će tržišni trendovi odlučiti da Moët et Chandon i Veuve Clicquot više nisu osobito poželjni šampanjci.
Ne kažemo da će to biti sutra, no pitanje je što će onda LVMH sa svojih 25 milijun boca Moëta i desetak milijuna boca.Veuve Clicquota godišnje . Neobično je da tako velika tvrtka ne razmišlja o dugoročno održivoj proizvodnji vrhunskih vina, nego cijeli svijet maltretira ispunjavanjem zadataka iz svojih excel tablica.
