Hrvatska živi u stanovitoj kulturi zaborava. Mnogi koji osobno nisu proživjeli određena razdoblja naše prošlosti, ne znaju mnogo o tom razdoblju, bilo da je riječ o kulturi, politici ili, eto gastronomiji. U našoj novoj rubrici, Kult ne zaboravlja, objavljivat ćemo tekstove o zaboravljenim restoranima i chefovima, koji su svojedobno bili važni za hrvatsku restoransku industriju. Počinjemo s Klubom Maksimir, pradjedom domaćeg gastrotainmenta.
U mirnoj ulici Oboj kraj nogometnog igrališta niželigaša NK Maksimir, preko puta maksimirske šume, dugo je godina radio restoran pod imenom Klub Maksimir. No, suvremeni Klub Maksimir bio je tek obična gostionica opće prakse, koja nema nikakve veze s uzbudljivim Klubom Maksimir od prije četvrt stoljeća.
Sredinom devedesetih godina Klub Maksimir predstavljao je najvibrantnije večernje noćno okupljalište u Zagrebu gdje se moglo solidno jesti. Klub Maksimir bio je prvi zagrebački restoran, koji je predstavljao scenu za sebe.
Okej, netko stariji sada bi mogao spomenuti Tiffany iz osamdesetih, koji također jest bio društvena scena za sebe, ali bitno manja, jer je Tiffany, prvi zagrebački nehotelski fine dining restoran uopće, imao diskriminativno visoke cijene.
Klub Maksimir bio je prihvatljivo skup. Affordable luxury, reklo bi se danas. Vlasnik Nenad Eror, kojeg je široka javnost mnogo godina kasnije upoznala kao glasnogovornika (i povremenog kuhara) hrvatske skijaške reprezentacije, uspio je na svojoj terasi s pogledom na šumu i u blagovaonici koju su obilježavale instalacije, skulpture, slike, stolice i svi mogući artefakti danas klasičnih hrvatskih umjetnika Lidije Šeler i Baneta Milenkovića; talentirani gospodin Eror uspio je, dakle, u svom restoranu okupljati doslovno cijeli Zagreb, velik dio Hrvatske i nešto Slovenije.
U Klubu Maksimir upoznali smo, primjerice, tada mlade slovenske vinare Marjana Simčiča i Stojana Ščureka (Eror je zdušno promovirao vina iz Goriških brda). U Klubu Maksimir mogli ste zateći danas najvažnijeg živog hrvatskog književnika Miljenka Jergovića odmah po njegovu izlasku iz Sarajeva, valjda sve značajnije zagrebačke glumce i režisere onog doba, neovisno od njihovih suprotstavljenih političkih stavova, pa jako puno novinara, osobito televizijskih, buduće ultrabogate odvjetnike s njihovim tajnicama, sportske superzvijezde i sve moguće diplomate koji su opsjedali ratni Zagreb.
S kolegom Vladom Vurušićem ondje smo večerali s ruskim ambasadorom i njegovom pratnjom; prvi tajnik britanskog veleposlanstva, koji je zapravo definirao englesku politiku prema Hrvatskoj, redovito se hranio u Klubu Maksimir, kao i Cedric Thornberry, jedan od šefova UN-ove mirovne operacije za Hrvatsku…Klub Maksimir često su posjećivali i hrvatski političari, osim samog predsjednika Tuđmana koji je volio konzervativnija mjesta.
Ali… Ovo ali je presudno važno: Klub Maksimir nikad nije bio ekskluzivan. U Klubu Maksimir jednaki su tretman, i to doslovno, imali anonimni klinci i najpopularniji protagonisti ondašnjeg hrvatskog javnog života. Ta naglašena, demonstrativna demokratičnost, jedan je od presudnih razloga za golemi uspjeh Kluba Maksimir.
Drugi je razlog uspjeha bila neobično opuštena atmosfera, kao da ste u nekom baru na plaži, povezana s faktičkim nepostojanjem radnog vremena. U Klubu Maksimir često se pričalo i pilo do kasno u noć. Kuhinja se zapravo nije zatvarala, jer je sam vlasnik, koji je volio razgovarati sa svojim gostima, ujedno bio i chef (što se s vremenom pokazalo kao jedan od strateških problema).
U Klub Maksimir dolazilo se, dakle, zbog ugođaja, vina i drugih pića, i zbog noćnog provoda. Utoliko je Klub Maksimir bio prvi gastrotainment restoran u Hrvatskoj. No, čak se i nama kao stalnim gostima teško sjetiti što se zapravo jelo u Klubu Maksimir .
Znamo da je hrana bila izrazito nerustikalna, moderna za ono vrijeme. I dobro dizajnirana. Znamo da je Klub Maksimir imao jedan od prvih tiramisua u gradu, i da je taj tiramisu bio neviđeno popularan. Pamtimo da su u zadnjoj fazi, radili carpaccio od grdobine i da bifteci nikad nisu bili loši, ali se osim tiramisua ne možemo sjetiti niti jednog jela koje bismo smatrali trademarkom tog restorana.
Klub Maksimir nije, naime, imao profesionalnog chefa u današnjem smislu tog posla. Ili, ako je imao, nije ondje ostao dugo ni ostavio trag. Kvaliteta hrane stoga je katkad bila nekonzistentna, osobito od 1995. godine nadalje. U drugoj polovici devedesetih u restoranu je bilo sve manje vina, što uvijek ukazuje na financijske probleme, na koje su se nadovezali i određeni problemi u privatnom životu vlasnika.
I tako se Klub Maksimir počeo gasiti. Već se dugo više nigdje ne spominje, a mlađe generacije to ime možda povezuju tek s nevažnom gostionicom na zavoju kraj nogometnog igrališta. Što je šteta.
Pravi Klub Maksimir bio je, ne tako davno, najpopularniji restoran u gradu i samo sjedište zagrebačkog društvenog života. I mjesto gdje se jako puno ljudi jako dobro osjećalo.
