Dragutin Šurbek (1946 -2018.) bio je najveći hrvatski stolnotenisač svih vremena. U briljantnoj karijeri koja je obuhvatila skoro četiri desetljeća, ovaj Zagrepčanin rođen u radničkoj obitelji iz Trnja osvojio je nekoliko svjetskih i europskih zlatnih medalja i doslovno bezbroj drugih priznanja. Drago Šurbek bio je jedan od najvažnijih i najuzornijih hrvatskih sportaša svih vremena, autentični narodni heroj Titove Jugoslavije, Tuđmanove Hrvatske i poratne Hrvatske.
Danas je, međutim, manje poznato da je gospodin Šurbek bio i restorater. I to ne bilo kakav, nego doslovno avangardan u stilu i pristupu restoranskom poslu. Dragutin Šurbek otvorio je, naime, sredinom 80-tih Konobu 21, čiji je jelovnik izgledao kao reket za stolni tenis. Konoba 21, nazvana po broju bodova potrebnih da osvojite set u ping pongu, nalazila se u podrumu jedne od tada novih, a danas prilično ofucanih zgrada u Gotovčevoj ulici, između Vlaške i Petrove.
Konoba 21 po mnogočemu je predstavljala prvi moderni zagrebački bistro. Prije svega, cijene su bile niže nego u klasičnim gradskim restoranima. Uzmemo li Okrugljak koji je i onda i danas bio stanovito mjerilo cijene skupljeg izlaska kao mjerilo, ono što je u Okrugljaku koštalo dvjesto, kod Šurbeka je koštalo sto. Drugo, Konoba 21 nije se zamarala ondašnjim kanonima zagrebačkog restoranskog kuhanja koji su podrazumijevali relativno složena ali užasno dosadna jela poput odreska Branimir, odreska Zyngara ili Tournedosa Rossini (ovi turnedosi nipošto nisu dosadni, ali ih nitko u Zagrebu nije pripremao kako treba).
Umjesto svih tih uradaka iz ondašnjih ugostiteljskih škola, Šurbekova Konoba 21, potpuno avangardno za svoje doba, pustila je vrhunske sastojke da govore za sebe. Konoba 21 bila je jedan od prvih zagrebačkih restorana u kojima se rezao široki kulen. Bila je možda prvi zagrebački restoran koji je posluživao meso iz tiblice. Naposljetku, Konoba 21 servirala je jako finu foie gras na tostu, koja je bila jedno četiri puta jeftinija nego u Esplanadi, a ne mnogo lošija. Šurbekov restoran, zapravo bistro s jednostavnim, konvencionalnim ali jako dobrim jelima, naučio nas je, mlade studente, uživanju u gusjim jetrima.
Vinska lista bila je još modernija od hrane. Politički gledajući, bila je hrabro avangardna. Naime, uvjereni ljevičar Šurbek koji je i u kasnim godinama ostao uz SDP, u svom je restoranu točio trnavački Misni traminac Đakovačke biskupije. Bilo je to najopojnije bijelo vino koje se osamdesetih godina moglo piti u zagrebačkim restoranima. Zapravo, ovaj opravdano legendarni Misni traminac mogao se piti jedino kod “crvenog” Šurbeka, jer ga se nitko drugi nije usudio držati. Slučaj Misnog traminca tipičan je primjer hrvatskih ideoloških nesporazuma: pravi ljevičar promovira crkvena vina usred komunizma, da bi lažni ili glupi nacionalisti desetak godina kasnije sve hrvatske ljevičare nazivali nacionalnim izdajnicima.
Konoba 21 počela se gasiti krajem osamdesetih godina. Drago Šurbek valjda više nije imao interesa i volje da se bavi ugostiteljstvom. Pretkraj devedesetih ondje je poslovao jedan jako amaterski mediteranski restoran, gdje su nam donijeli toliko grozan tanjur raskuhane tjestenine da ga i danas, skoro četvrt stoljeća kasnije, ne možemo zaboraviti. Danas u Šurbekovu podrumu radi zalogajnica koja se zatvara u šest popodne. Njeni vlasnici možda ne znaju dovoljno o velikom Dragutinu Šurbeku i Konobi 21.
Foto/YouTube
