Prostori Društva hrvatskih književnika na Trgu bana Jelačića u Zagrebu mnogo su godina zauzimali iznimno mjesto u hrvatskom javnom životu. Na izbornim skupštinama DHK, koje se u Jugoslaviji zvalo DKH (jer se smatralo da Hrvatska treba biti u genitivu) vodile su se teške ideološke borbe, često zakamuflirane u rasprave o jeziku.
U prosincu 1989. godine, na samom kraju komunističkog režima, u prostorijama Društva hrvatskih književnika održana je prva javna tribina Hrvatske demokratske zajednice, na kojoj je govorio dr. Franjo Tuđman. Tribinu je, ako se dobro sjećamo, vodio autor Smogovaca Hrvoje Hitrec. Na prepunom prvom katu palače na Trgu bana Jelačića 7, Tuđman je doživio stadionske ovacije.
Te je večeri bilo sasim jasno tko će pobijediti na prvim slobodnim ziborima u Hrvatskoj, poslije pedesetak godina, koji su se održali četiri mjeseca kasnije.
Društvo hrvatskih književnika imalo je, prirodno, svoj šank i kuhinju i dvije ili tri sobe za opuštanje uz alkohol i kavu. Sve se to zvalo Klub književnika i bilo je posve beznačajno dok 1990. godine ondje nije došao Saša Majetić, mladi poduzetnik koji nije bio profesionani ugostitelj. Usprkos tome, gospodin Majetić za samo je nekoiko mjeseci Klub književnika pretvorio u jedan od najpopualrnijih restorana u Hrvatskoj.
Sredinom devedesetih u Klubu književnika, čija su dva najbolja stola za dvoje imala fantastične poglede na Trg, nije se moglo večerati bez rezervacije. Dolazili su svi od članova Društva književnika, među kojima je bilo vrlo malo gurmana poput velikog Branimira Donata, preko poznatih političara, estradnih zvijezda, starleta i nogometaša, do važnih stranaca koji su tijekom devedesetih zbog rata često boravili u Zagrebu.
Klub književnika bio je, uz Espalanadu i Paviljon, aposlutni hotspot zagrebačke društveno-političko-estradne scene. U ožujku 1998. godine ondje smo, primjerice, večerali s jednim od odvjetnika Billa Clintona, koji je došao u Zagreb zbog kompliciranog medijskog i političkog suđenja. Taj je gospodin iz Washingtona, koji je prvi put boravio u Hrvatskoj, predložio da se nađemo u Klubu književnika. Teško je reći zašto je i kako Klub književnika zaslužio takvu reputaciju.
U redu, središnja lokacija svakako je pomogla, kao i činjenica da je Društvo književnika prirodno privlačilo određeni broj intelektualaca, novinara i političara. Ali, to samo po sebi ne bi bilo dovoljno, što se uostalom vidjelo poslije Majetićeva odlaska.
Klub književnika u Majetićevo je vrijeme uspio spojiti dobru hranu, izvrsnu poslugu, klupski ugođaj i gotovo avangardnu vinsku listu za ondašnje hrvatske kriterije. Hrana se bazirala na klasičnim receptima i sastojcima poput steaka u španjolskom umaku, tartar bifteka, gusjih jetara i nešto svježe ribe. No, hrana je uvijek bila precizno pripremljena, lijepo poslužena i prilično ukusna.
Posluga je bila najbolja u Zagrebu iza Esplanadine, a ambijent prepunog, živog, vibrantnog mjesta za izlaske na glavnom gradskom Trgu punio je goste onom fantastičnom, uzbudljvom energijom, zbog koje volimo večerati vani.
Naposljetku, neobično prosvijećena vinska karta sadržavala je čak i magnume Simčičevog Merlota u visokim, neobičnim bocama, pa Movijine Izabrane plodove, Turkov Šenpjen koji je u ono doba bio jednako moderan kao što su to danas Tomčevi pjenušci iz amfore.
Saša Majetić izašao je iz Kluba književnika 1998. godine,da bi pokrenuo veliki servis za catering, koji je dugo bio uvjerljvio namoderniji u Hrvatskoj, o čemu svjedoči i niz domaćih i međunarodnih nagrada. Majetićev je catering nudio pravi kavijar i francuski foie gras. Prezentacije su katkad bile vizulno spektakularne, a u najboljim je godinama zapošljavao između 80 i 100 ljudi.
Poslije Majetićeva odlaska Klub književnika postao je dosadan, konvencionalni restoran s prosječnom hranom i sve manje zanimljivim gostima, da bi uskoro nestao s bilo kakve relevantnije zagrebačke gastronomske karte. Što je šteta, jer se radi o iznimo atraktivnom prostoru. Saša Majetić zadnjih se godina bavi organizacijom vjenčanja.
