U rani ljeto 1997. godine, u kasnim noćnim satima likvidiran je 24 godišnji Ivan Šakota Masni, istaknuti pripadnik zagrebačkog podzemlja. Šakota je na sebi nosio pancirku, a precizni snajperist pogodio ga je u dio tijela koji pancirka nije pokrivala. Šakota je likvidiran na terasi kafića Kvak, koji već tridesetak godina posluje na uglu Martićeve i Heinzelove ulice u Zagrebu, blizu tržnice Kvatrić.
U vrijeme Šakotina ubojstva (krivac nikad nije osuđen a glavni osumnjičeni je petnaestak godina kasnije ubijen na Mirogoju snajperskim hicem), kafić Kvak bio je jedan od najvrućih lokala u Zagrebu.
U Kvaku su se po noći skupljale stotine ljudi koje su novinski analitičari svrstavali ili među pripadnike kriminalnog miljea, ili među cure i dečke iz famozne zagrebačke zlatne mladeži.
Vlasnici Kvaka nikad se nisu bavili kvalitetnim ugostiteljstvom, nego onim specifičnim segmentom ugostiteljstva koji možemo nazvati industrijom zabave.
To, primjerice, znači da je Kvak redovito prodavao najgora zamisliva pića na svijetu (umaški pjenušac Dom Cuberton, Blue Prosecco i tome slično) te da se vlasnici nikad nisu trudili gostima pružiti bilo što osim sirovog alkohola i grozne glazbe, od čega su za specifičan, nizak segment publike kreirali adrenalinsku party atmosferu.
S otvaranjem ozbiljnijih gradskih klubova Kvak je postao marginalan, ali je nekako uspijevao preživljavati. U malom lokalu do glavnog Kvaka eksperimentirali su s raznim formatima fast fooda, koji su redovito brzo propadali. Sada su, pak, otvorili pizzeriju koja se zove Kvaksi, i koja prodaje generičke pizze(navodna margarita, vesuvio, itd) za manje od 40 kuna.
Kvakov ulazak na scenu pizzerija pokazuje da su pizze, uz burgere, najpopularniji biznis s hranom u Zagrebu. S druge strane, poznavajući povijest Kvaka i odnos njegovih vlasnika prema kvaliteti ugostiteljstva, čini nam se da pizzeria Kvaksi neće dočekati prvi rođendan.
