Jučer smo iz Byblosa u Teslinoj ulici naručili dosta obilan bliskoistočni ručak. Byblos je, podsjetimo, faktički jedini zagrebački bliskoistočni restoran, koji se prije nalazio u Gajnicama. U novi Byblos u strogom centru grada uz osnivačicu, Libanonku Farah Khalil, kao partner ušao je poznati zagrebački naftaš Davor Štern. Dostavni Byblosov meni temelji se na glavnim, lako prepoznatljivim favoritima bliskoistočne kuhinje.
U subotu popodne odlučili smo se za kafta meshwi, humus, fattoush, baba ghanouj, Byblos arayes, muhammaru, fatteh i baklavu. Cijela ova gozba od osam jela koštala je 232 kune. Dakle, manje od trideset kuna po jelu. Riječ je o jednom od najjeftinijih dostavnih restorana u Zagrebu, ne računajući fast food lance poput McDonald’sa. A porcije su mnogo veće u McDonald’su.
Na razini okusa i receptura, Byblos zaista nije loš. Baba Ghanouj, krema od pečenih patlidžana, zapravo je odlična, pa nas je malo podsjetila na legendarni londonski libanonski lanac Noura, koji nas je prije mnogo godina zarazio bliskoistočnom restoranskom hranom. (U bliskoistočno kućno kuhanje uveli su nas prijatelji iz Sirije i Libanona s kojima smo studirali prije punogodina). Drugo najbolje jelo svakako je bio fattoush, pun svježeg povrća, s dobrim dresingom, mnogo mente i hrskavim pita kruhom u formi čipsa.
Humus, nažalost, nije bio svilenkast nego pjeskast, pa nas zanima da li u Byblosu humus rade od slanutka iz limenki ili od loše skuhanog sušenog slanutka. Kafta meshwi, janjeće ćufte zamotane u neku poluhrskavu verziju pita kruha, bile su jako dobro začinjene ali potpuno suhe, što ukazuje na dva problema. Prvi, očekivani, jest da se radi o dugo zamrznutoj janjetini, koja je tijekom odmrzavanja izgubila svoju prirodnu masnoću pa se to odražava na teksturi mesa.
Drugo, ovaj je wrap treba sadržavati neki kremasti umak. Byblos arayes je pita od janjetine u tankom hrskavom tijestu. Zbog drukčije oblikovnog mesa, ona je bila znatno sočnija od ćufti, ali je propjevala tek kad smo je polili s nešto Ipšinog frantoia. Fatteh je bio malo bezokusan, dok izvrsnu baklavu s pistacijama aromatiziranu ružom najtoplije preporučujemo.
Byblosove recepture su dobre, okusi solidni do atraktivni a tehničke izvedbe neuredne: i pita i kafta bili su složeni kao da ih je netko radio lijevom rukom, dok je čips od pita kruha na nekim mjestima ispao žestoko zagoren, baš potpuno crn. O isušenoj janjetini da ne govorimo. Čini se da Byblosu nedostaje ozbiljan profesionalni chef koji bi recepte gospođe Khalil znao transformirati u rutinsku dnevnu proizvodnju.
Zbog ekstremno niskih cijena, poput El Grecovih u Tkalčićevoj, kao i zbog zaista privlačnih okusa, Byblos će neko vrijeme biti jako popularan. No, za dugoročni uspjeh tog restorana potrebno je puno više profesionalizma.
