Lidl je na hrvatskom tržištu definitivno pobijedio Konzum, iako se radi o dvije različite vrste supermarketa koji se na većim tržištima ne bi trebale natjecati. Lidl, naime, spada u grupu diskontnih supermarketa. Opasnost za Konzum bivši je Agrokorov vlasnik detektirao čim se Lidl prije više od deset godina pojavio u hrvatskoj: Todorićevi svojedobno najbliži suradnici detaljno su nam prepričavali njegove ispade bijesa protiv Lidla.
Osam ili devet godina kasnije, Ljerka Puljić, dugogodišnja Agrokorova glavna direktorica lamentirala je zbog Lidlovih cijena, kojima Konzum nikada i nikako ne može konkurirati. Kao ni Billa, ni mnogi drugi. Lidl kupuje enormne količine robe, plaća odmah, pa postiže najniže moguće nabavne cijene koje onda pretvara u najniže cijene na policama. i tako ubija konkurenciju. Pod uvjetom da vam ne smeta kupovati u specifičnom Lidlovu ambijentu. U utorak navečer obišli smo Lidl u Donjim Sveticama u Zagrebu.
Iz daljine, dućan izgleda svijetlo i veliko poput svakog solidnijeg samoposluživanja. Iznutra je, međutim, iz koraka u korak sve antipatičniji. Prvih desetak metara polica zauzimaju razni keksi i čokolade, uključujući i one neobično skupe za Lidl, te odjel s kruhovima i pecivima, koji ostavlja najbolji dojam od svega što smo vidjeli u dućanu. A zatim dolaze neugodnosti.
Čim smo stigli do povrća, s lijeve nam se strane otvorio pogled na niz središnjih stolova, prepunih hrpe razbacane odjeće koju je nemoguće identificirati. Lidlova je odjeća, kako znamo iz TV reklama, smiješno jeftina, i ispunjava realne dnevne potrebe čitavog niza naših građana. Međutim, odjel s odjećom, koji izgleda kao da je došao s lošeg buvljaka, ubija bilo kakvu želju da u toj trgovini kupujete hranu (zanimljivo je da je kabina za presvlačenje smještena odmah pokraj rashladne vitrine).
A ni hrana više nije izgledala korektno. Dapače, odjel s povrćem prilično je zapušten, gotovo prljav i s dosta proizvoda koji su vrlo rubno jestivi, poput požutjelih glavica crvenog radiča ili smežuranih, prastarih paprika. Jedino su artičoke i blitva donekle budili apetit. Zatim smo malo razgledavali hladnjake s ponudom vakuumiranih suhih narezaka, koji su izgledaju krajnje neprivlačno, pa selekciju sireva, koja se doima trećerazrednom (kupili smo trokut Grana Padana marke Lovillo, koji ne samo da je žestoko preslan, nego ima onaj grozan okus po kartonu, karakterističan za naribani parmezan iz vrećice) pa hladnjake sa svježim mesom gdje dominiraju svinjetina i perad te neki popularni proizvodi po zaista povoljnim cijenama. Pakovanje od 450 grama ćevapa košta 21 ili 22 kune.
Osobito nas je razveselio hladnjak s ponešto upmarket morske robe, možda zaostale od Božića. Tamo smo, naime, naletjeli na cijele kuhane i smrznute jastoge veličine oko pola kilograma. Lidl, dakle, prodaje i jastoge (mislimo da koštaju 119 kuna za kilogram) i to otprilike u sličnom stanju u kakvom ih priprema jedan navodno ugledni kvarnerski restoran. Poslije iznenadnog susreta sa smrznutim jastozima, prošetali smo do odjela maslinovih ulja, gdje se neko talijansko ulje koje Lidl deklarira kao ekstradjevičansko (u što se usuđujemo posumnjati) prodaje za 39 kuna za litru.
Na odjelu alkohola dominiraju, pak jeftini likeri, ultrajeftina piva (3,99 za limenku od pola litre) i uglavnom bezlična uvozna vina, što nas je začudilo, jer se Lidl svojedobno hvalio ozbiljnom selekcijom francuskih talijanskih vina po prihvatljivim, ali ne preniskim cijenama Usput govoreći, sasvim nam je nerazumljivo što Toljeva Mala Nevina radi u Lidlu. Isto vrijedi i za Bolfanova vina i za pjenušce Misal. Prodajete li svoja vina u diskontnim supermarketima, restorani i barovi neće vas voljeti.
No, najpopularnija roba na Lidlovu vinskom odjelu nisu, naravno, buteljke ni hrvatskih ni uvoznih proizvođača, nego veliki formati poput dvolitrenog chardonnaya tvrtke Pivac, koji se prodaje za dvadeset kuna. Na glavnoj etiketi ne piše tko i gdje proizvodi to vino. Kod kuće smo kušali dvije čokolade, koje smo kupili u Lidlu. Riječ je o kućnim brendovima ovog golemog europskog lanca supermarketa, koje pripadaju sasvim različitom rangu cijena. Bellarom sa 74 posto kakaa košta nevjerojatnih 3,79 kuna za 100 grama, pa se možda , radi o najjeftinijoj crnoj čokoladi na svijetu. Ona nije dobra iz raznih razloga:ima nepreciznu, grubu teksturu, miriše po tvornici šećera,a ne po kakau, preslatka je za deklariranih 74 posto, dok se na aftertasteu javlja nekoliko neugodnih primjesa, koje ne pripadaju pravoj čokoladi. No, za 3,79 ona predstavljaju fenomenalnu vrijednost za novac.
Uz jeftini Bellarom, kupili smo i najskuplju čokoladu u trgovini JD Gross Ecuador, sa 70 posto kakaa i okusom maline. Ta čokolada košta 24 kune za 125 grama, što je stavlja u isti cjenovni rang s uglednim Lindtom. JD Gross luksuzno je pakovan i ima lijepu glatku teksturu. No, na mirisu se osjeti jedino prašak arome malina (kao iz dječjih pudinga) dok je okus toliko pretjerano sladak (za kriterije tamne čokolade), da vam se čini kako jedete Milku ili Dorinu a ne crnu čokoladu iz Ekvadora. Ukratko, jeftini je Bellarom, relativno govoreći, uspjeliji proizvod od skupog JD Grossa.
Lidl u Vukovarskoj dućan je u koji se sigurno nećemo vraćati. Lidl je genijalno spojio zadovoljavanje socijalnih potreba brojnih građana, s visokim profitom. Međutim, ondje je shopping posve nezanimljiv, a katkad jednostavno antipatičan. Posao na blagajnama organiziran je izvrsno. Premda je trgovina bila solidno ispunjena, čekali smo najviše minutu i pol. Blagajnice su vrlo ljubazne.
LIDL
Donje Svetice 46, Zagreb,
