Prije tri godine, na vlažan i leden studenački dan prvi smo put jeli u Baranjskoj kući, restoranu u selu Karanac podjednako poznatom po hrani i osebujnom vlasniku Vladimiru Škrobi Baji.
Baranjska kuća nije samo restoran. Ona je mali gastronomski centar, pansion, trgovina, lokalni muzej, zapravo Škrobih životni projekt afirmacije vrijednosti njegova kraja. Tako da nikad nije ista kao kad ste je zadnji put posjetili.
Za našeg prvog posjeta Baranjskoj kući bili smo posebni gosti. Kuhali su najbolju hranu koju smo dotad probali u Baranji, ako ne računamo onu ekstravaganzu s crnom beljskom svinjom koju nam je svojedobno priredio chef Tomica Đukić.
Smještena u tipičnoj staroj kući uz šor, Baranjska kuća ljeti nije toplo zatvoreno mjesto zagrijano kamenim pećima. Pretvara se u verandu, otvorenu na prostrano dvorište s ložištem na kojemu se stalno peče nekoliko šarana na rašljama, peći za kotlovinu, šankovima i velikim i drvenim stolovima za kojima je subotu navečer pod stroboskopom ljetnih munja sjedilo brojno i bučno društvo slovenskih motorista.
Na pećima je ponovno ordinirao Škrobo, a spretna konobarica po stolovima na verandi raznosila je crvene točkaste rajngle pune fiša i perkelta, plehove s mesom i pečenom riječnom ribom, čokanje Škrobinih rakija od dunja i šljiva, boce baranjskih graševina i tanjure taški i rezanaca s makom. Ta balaševićevska scena, međutim, pozornica je za neobično lagano i čisto kuhanje.
I u prepunom restoranu kuhinja gostima šalje tehnički dobro pripremljena jela. Jelovnik je podijeljen na lokalne specijalitete među kojima su fiševi, perkelti i čobanci, čips od šarana, kuleni i slanine, prodimljeni vrat i obrazi crne slavonske svinje, zatim roštilj s Ciganj pečenjem (svinjski vrat sa slaninom i češnjakom) i popularnom Kilom mesa, poseban dio obuhvaća riječne ribe pripremljene na različite načine koje uključuju i atrakcije poput pečene kečige (u subotu je nažalost nisu imali), a jedan odjeljak posvećen je spektakularnijim jelima poput šarana na rašljama, gulaša od divljači, pataka i mesa iz Škrobine krušne peći koja se moraju naručiti unaprijed.
Na sparnu subotnju noć, uz neprekidnu daleku grmljavinu i sijevanje, nismo bili raspoloženi za teža mesna jela. Nismo, naravno, mogli preskočiti njihove kulene, kulenove seke, kobasice i svijetle delikatne čvarke koje peku u restoranu, i koji su ponovno bili fenomenalni. Izvrsna je bila i rakija od dunja koju su donijeli za početak. Za glavna jela naručili smo riblji perkelt i smuđa, koji je stigao perfektno pečen, bez trunke masnoće, pahuljast i sočan, sa slatkim hrskavim mladim krumpirima i pečenim ljetnim paprikama.
Perkelt od smuđa, soma i šarana bio je također dobar, bogat, gust, zaokružen, s finim slatkastim okusom paprike bez imalo gorčine što je rijetkost u tako rustikalnim restoranima, krcat pomno očišćene ribe koja se topila u ustima.
Rezanci sa svježim sirom i prženom slaninom koji se tradicionalno poslužuju uz perkelt, međutim, izgledali su kao da su dulje čekali na pultu da ih iznesu. Bili su presuhi, pomalo slijepljeni, a slanina je od stajanja izgubila hrskavost. Ovaj nemarni moment nije nam uspio pokvariti dobar perkelt, ali način na koji u Baranjskoj kući postupaju s vinima jest.
Prvo smo, prije nego što smo naručili jela, pitali toče li graševinu na čaše i koju. Rekli su nam da toče Kalazićevu graševinu, koju smo nedavno probali i pokazala se vrlo korektnom. Naručili smo čašu Kalazića, ali umjesto da nam za stol donesu čašu i natoče vino, donijeli su nam starinski karaf s vinom i čašu. Dakle, umjesto vina na čaše, dobili smo kućno otvoreno vino koje od valjda Kalazića kupuju u rinfuzi. Što su dvije različite kategorije i dva različita vina.
Još lošije proveli smo se s vinom u buteljki. Na meniju smo vidjeli da imaju fenomenalnu Vrhunsku Frankovku iz 2012, jedno od najboljih crnih vina iz Belja svih vremena, po cijeni malo višoj od one u dućanu. Začudili smo se kad su nam je za stol donijeli u kibli punoj leda, ali kad smo dotakli bocu začudili smo se još više.
Ne znamo gdje u Baranjskoj kući drže vina, ali boca naše Frankovke bila je topla kao da je stajala kraj jedne od njihovih peći. Vino srećom ima toliko jak integritet da se nije raspalo, pa je nakon sedam ili osam minuta bio na optimalnoj temperaturi. Beljska Frankovka iz 2012, opojna i puna ljetnih okusa kupina i šumskih borovnica, uz perkelt, kulen i mirise taški koje su u rukama konobara lebdjele kraj nas s jedne strane, i krajnje nemaran odnos prema vinu u restoranu koji savjesno drži do standarda u hrani i servisu, podsjetili su nas zašto se u Baranju rado vraćamo ali zašto nas tamo hvataju pomiješani sentimenti.
Večeru za dvoje s bocom vina platili smo 560 kuna.
