Poslije vrlo solidnog ručka u Njivicama za dvadesetak minuta stižemo do Valbiske, trajektnog pristaništa s kojeg se plovi za Merag na Cresu. Linija Merag Valbiska ostala nam je u lošem sjećanju prije nekih pet tjedana, kad smo se jedne subote popodne s Cresa pokušali vratiti na Krk, pa se ispred nas našlo milijun kamiona, koji su okupirali trajekt. Premda smo u red stali pola sata prije polaska, nismo se uspjeli ukrcati. Jadrolinija je, srećom, bila dovoljno poslovna i brza da pošalje izvanredni brod, koji je pokupio pedesetak auta zarobljenih iza rampe za ukrcavanje.
Ovog je četvrtka situacija bila sasvim drukčija.Trajekt iz Valbiske za Merag kretao je u 16.45, a mi smo došli u luku oko pola pet. Ne da nije bilo nikakve gužve, nego smo kolima stigli do samih kućica gdje se prodaju karte, što se po ljeti, načelno, smatra nemogućim. Kad smo prodavača karata pitali zašto nema redova, rekao nam je da je, eto, maločas izvanredni trajekt pokupio većinu putnika, pa smo mi imali sreću da redovna linija ostane poluprazna. Momci iz Jadrolinije, dakle, očito izvrsno obavljaju svoj prenapregnuti i odgovorni posao.
Utoliko je gore što trajektna pristaništa u Hrvatskoj, uključujući oba za Cres (i Valbiska na Krku i Brestova na cesti za Istru) izgledaju neobično depresivno i prilično sramotno. Kafići u našim malim trajektnim lukama definitivno nisu izašli iz ranog socijalizma: nema pristojnog piva, nema pitkog vina, i nema baš nikakve jestive hrane, osim one industrijske. Toaleti su toliko grozni, da ih se ne smije opisivati u mediju koji se služi pristojnim rječnikom.
E sada, ako gost, koji je spreman platiti petsto ili šesto eura za noć u nekom od zaista dobrih lošinjskih hotela, mora čekati brod u ovako ružnim i neprijateljskim lukama, triput će razmisliti gdje je, zapravo, odlučio potrošiti svoj novac. Trajektna su pristaništa apsolutno najslabija točka otočke turističke ponude. Ona se do iduće godine naprosto moraju modernizirati. Pošto smo stigli na Cres ugodno smo se vozili svih šezdesetak kilometara do Lošinja. Creska autentična divljina fenomenalan je uvod u lošinjski mekani luksuz. Čak ni dvadesetak minuta čekanja, da bi se spustio pokretni most na ulazu u Mali Lošinj koji između 18 i 18 i 30 propušta brodove, ne može vam pokvariti raspoloženje, jer ste već preduboko utonuli u specifičan osjećaj izolacije i mira koji baš nikad ne možete imati na kopnu.
I najglasniji party na otoku djeluje poput sedativa, u usporedbi s tulumima na kopnu (ok, Zrće je iznimka, no ni Pag nije mekan i zelen otok poput Lošinja, nego je već svojom geologijom i pejsažima prilično brutalan).
Ostatak prve večeri na Lošinju proveli smo na hotelskoj terasi, pa kraj uljasto mirnog mora ispred hotela, gdje je do ponoći svirao neki jazz sastav, pa na hotelskom balkonu gdje se iza ponoći više ništa ne čuje: zrikavci su, navodno, krajem srpnja otišli na kolektivni godišnji. Ali zato baš sve oko nas opojno i pomalo agresivno miriše. Lošinj bi mogao postati živi laboratorij za proizvođače parfema.
