Hrvati, baš kao Amerikanci, vole jako velike porcije kada jedu u restoranima. Već godinama ispitujemo vlasnike restorana raznih žanrova, od pizzeria, preko roštiljarni, do klasičnih nacionalnih, talijanskih ili kineskih restorana, zašto ne smanje normative. Odgovor je uvijek isti: “Gosti to traže, gosti to žele, gosti se bune ako je manje, gosti će otići drugdje ako ne bude ovako veliko… “ i tako dalje.
Prilično je očigledno da hrvatski restoranski gosti u restoranima traže dobru vrijednost za novac, i da tu vrijednost za novac prepoznaju kroz količinu hrane koju dobiju, u čemu im vlasnici restorana redovito ugađaju. Riječ je, međutim, o lošoj pogodbi za obje strane. Evo zašto.
Normativ za pljeskavicu u zagrebačkim se roštiljarnama kreće oko 300 grama, premda ima i gorih primjera. Tristo grama mljevene govedine s tridesetak posto masnoće vrijedi minimalno 1000 kalorija.
Dodamo li tome lepinju s još minimalno 250 kalorija, pa pola litre lagera s još 200 do 250 kalorija, pa eventualno pomfrit ili zapečeni grah s daljnjih, recimo, 300 kalorija, došli smo do 1800 kalorija za ručak, a da nismo spomenuli kajmak. Uz lagani doručak, laganu večeru, još koje pivo ili čašu vina tijekom dana (ili colu), i eventualno griz nečeg slatkog, prijeći ćete 3000 kalorija, što je opasno za zdravlje ako baš ne radite u rudniku ili čeličani.
Ista računica vrijedi i za pizzerije i za konvencionalne restorane, gdje se u pravilu naručuju tri slijeda. I za kineske restorane, prepune dubokopržene, dakle masne i hiperkalorične hrane. Poanta je jasna: restorani koji vam serviraju jako velike porcije ne predstavljaju dobru vrijednost za vaš teško zarađeni novac, nego zapravo ugrožavaju vaše zdravlje.
Velike su porcije jednako šetne za same restorane, samo je tu riječ o financijskoj, a ne o zdravstvenoj šteti. U većini restorana food cost kreće se između 25 i 35 posto. Kad bi se porcije smanjile za trećinu ili četvrtinu (pljeskavica 200 grama umjesto 300, biftek 180 grama umjesto 250), restorani bi bitno bolje poslovali.
Naposljetku, dobar dio hrane u restoranima s jako velikim porcijama ostaje nepojeden, pa se baca. A bacanje hrane i ekološki i etički gledajući nije najbolji postupak na svijetu. Očito je, dakle, da postoji čitav niz razloga da polako prekinemo s praksom pretrpavanja tanjura u brojnim hrvatskim restoranima.
