U subotu oko jedan popodne zatekli smo Marija Mindera kako unosi pakete sa salvetama i kuhinjskim papirom u restoran Tekka u Radničkoj cesti. Mario Minder vlasnik je Tekke, ali kao svaki pravi vlasnik restorana, koji je ujedno ugostitelj, i Minder obavlja niz različitih poslova, uključujući i one fizičke. Pozdravili smo se, pa smo ga pitali kako ide, jer u Tekki nismo bilo skoro dva mjeseca.
Odgovorio je kako upravo završavaju novi jelovnik, ali da on razmišlja o odgađanju novog menija do iduće godine: “Ide nam toliko jako, da nismo stigli završiti sve detalje oko novog jelovnika. Osim toga, u studenom i prosincu očekujemo još veći promet, pa ćemo predstavljanje novog menija vjerojatno odgoditi za 2020,” kaže gospodin Minder.
Čisti je kuriozitet naletjeti na vlasnika restorana, koji otvoreno kaže da mu posao ide izvrsno. To, naravno ne znači da se velike gužve pretvaraju u veliku zaradu. Mario Minder, čovjek kojeg poznajemo petnaestak godina, jedan je od većih kritičara visokog PDV-a. Prije otprilike godinu dana rekao nam je kako mu se cijeli ovaj posao katkad čini besmislenim, jer mu, pošto plati sve obveze, ostane za solidnu državnu plaću, ali ništa više.
Mario Minder, dugogodišnji voditelj Takenoka, od kojeg se odvojio prije pet godina pa je Takenoko u Radničkoj postao Tekka, jedan je od dva najkompetentnija restoranska menadžera u Zagrebu (drugi je vlasnik Carpaccia, Minderov prijatelj Vlado Lisak). Fini osjećaj za vođenje restorana vidio se i danas, na primjeru novog, starog jelovnika. Premda Tekka već godinu dana nije promijenila meni, stranice jelovnika svježe su otisnute, bez ikakvih masnih mrlja. Minder savršeno zna da gost ne smije dobiti osobnu kartu restorana u lošem i neurednom stanju. Kao što zna da je vino uvijek bolje točiti iz magnuma nego iz buteljke, pa smo danas pili Coronicinu Malvaziju iz 2017. iz magnuma. Kao što zna da vrhunska IPA, poput Pozoja, ima značajnu gastronomsku vrijednost, pa Tekka uz japanska piva držimo Zmajsko Pozoj.
Kao što zna da porezne obveze ne moraju biti povod za dizanje cijena, pa tako biftek u Tekki košta 138 kuna, a teleći file 130, što je niže nego u nekim roštiljarnama. Okej, otoro, hamachi i japanski wagyu jesu skupi, ali pružaju visoku međunarodnu kvalitetu. Zbog svega toga Tekka je čak i u subotu, za ručak, kad u Radničkoj, ulici ureda, nema skoro nikoga, bila gotovo posve puna.U oči nam je posebno upao jedan bračni par s malom bebom u kolicima, i golemim, nasmijanim samojedom koji je pazio da beba bude dobra. Ovom lijepom psu nitko, razumije se, nije zapriječio ulaz u restoran. Jedina, dugogodišnja slaba Tekkina točka jest vinska karta s previše mediokritetskih etiketa i neobično lošim izborom šampanjaca, pjenušaca i crnih vina na čaše. Gospodin Minder obećava da će se to promijeniti još ove godine, neovisno od jelovnika.
