Sezona na Lošinju još nije u punom zamahu. Zato je baš u ovo doba godine najljepše boraviti na tom zaista predivnom otoku. Nema gužvi, nema tropskih temperatura i sve je podređeno opuštanju. Da sezona još nije počela uvjerili smo se čim smo došli u pomalo uspavanu i zbunjenu Alhambru. Najluksuzniji hotel na Lošinju zatekli smo u prilično lošem stanju.
Na glavnom ulazu hotela dočekao nas je recepcioner koji nas je začuđeno pitao imamo li rezervaciju za restoran. Zatim smo malo čekali, ne znamo ni sami točno što, da bi nas nakon nekoliko minuta pustili u restoran. Na recepciji restorana nema nikoga, pa smo se malo sami šetali restoranom dok nas netko nije primijetio, da bi nas nakon nekoliko minuta samostalnog razgledavanja i proučavanja odveli do za stola. Jedinog zauzetog stola u cijelom restoranu, koji baš nije mali.
Nakon početnog, pomalo sablasnog dojma servis je ipak proradio. Mladi, ultra simpatični konobar bio je najbolji dio našeg posjeta Alfredu Kelleru. Konobar iz Vinkovaca ispunio je apsolutno svaku našu želju od obilaska hotela do vinskog podruma, usput nas je zabavljao anegdotama o poznatim gostima koji su posjetili hotel i restoran. Pogled na jelovnik nije obećavao mnogo. Degustacijski meniji su kratki, ali relativno skupi za broj sljedova i njihovu kvalitetu.
S obzirom na broj jela na meniju, Alfred Keller skuplji je, i to značajno, od ostalih fine dining restorana u hotelima s pet zvjezdica, poput riječkog Neba ili rovinjskog Cap Aurea. Pođemo li malo dalje, večeru u Alfredu Kelleru platili smo otprilike isto kao i kod Emanuelea Scarella u Agli Amici u Udinama, koji je već godinama jedan od najboljih talijanskih chefova i ima dvije Michelinove zvjezdice, a uz to smo dobili i više sljedova. Pa kakva je onda ta skupa hrana? Prilično neuzbudljiva.
U Alfredu Kelleru kuha mladi Austrijanac Michael Gollenz, koji je učio od Švicarca Christiana Kuchlera koji je vodio ozbiljan restoran od dvije zvjezdice i odigrao važnu ulogu u dovođenju prve Michelinove zvjezdice na Lošinj. Gollenzovi jelovnici su podijeljeni u Signature (tri slijeda, 120 eura) i Innovation (četiri slijeda, 137 eura). Signature se navodno nikad ne mijenja, točnije isti je već zadnje dvije godine i po njemu su dobili zvjezdicu, dok bi se Innovation trebao mijenjati svaki tjedan. Oba su menija donekle oskudna za takve cijene. Lijepo je od kuhinje što dopušta izbor oba jelovnika za isti stol, pa čak i nadopunjavanje određenim jelima ako se to želi, što se dodatno naplaćuje.
Večera je započela s tri amouse bouchea od kojih je najbolja bila juha od bijelih šparoga, koja međutim za stol dolazi toliko vruća kao da je nekoliko sekundi previše provela u pećnici ili konvektomatu. Čokoladni foie gras je neobično servirati za sam početak večere, a pileći ragu je imao prilično bazičan okus. Krušni pozdravi u obliku briochea i focaccie od češnjaka patili su od nekoliko grešaka. Brioche je plastičan, nimalo prozračan, dok se u focacci prejako osjetio češnjak. Treći pozdrav, šparoge i brokule s thai hollandaise umakom sasvim je korektan, ali radi se o vrsti kuhinje kakva bi bila uzbudljiva i moderna prije deset ili više godina.
Službeni jelovnik nastavio je u istom tonu. Kvarnerski škamp počinio je samoubojstvo u thai salsi jer ga se zapravo nije osjetilo od prevelike količine kiseline i mente. Tartar od rakova s capuccinom od hlapa narušen je nepreciznom preporukom chefa, koji svojim gostima govori da prvo probaju umak koji dolazi u posebnoj šalici za kavu, zatim tartar pa onda tartar zaliju umakom. Kad smo ispunili chefovu želju, dobili smo nekakvu bezukusnu masu koju više baš i nismo imali volje jesti. Grdobina, očigledno highlight oba jelovnika, bila je presušena poput prepečene kućne piletine. Prilozi poput brandade i fregole sarde sjesu u kreativni ali i nepažljivo balansirani. Svaki sastojak se gubi i samim time nema puno smisla.
“Glavno jelo” moglo bi se poslužiti u nešto ambicioznijim restoranima na moru kao toplo predjelo, ali ovdje jednostavno nema zadovoljavajuću ulogu. Foie gras zajedno sa ciklom dao je zagasite okuse koji su nas vratili u zimu umjesto da nas uvedu u laganu proljetnu večer. Umak od jegulje koji je pratio glavno jelo bio je fantastičan, najbolji umak večeri. Drugo glavno jelo, nadopuna Signature jelovnika po preporuci chefa, bio je raviol punjen goveđim jezikom s nešto foie gras. Radi se o preciznom jelu, diskretnih i nenapadnih okusa.
Deserti su, kao i većina slanih jela, pomalo zastarjeli u kontekstu modernog fine dininga. Petits fours su sasvim bazični. Najviše nam najviše svidio macaron. Vinska karta je impresivna i zaista ne čudi što ima više relevantnih međunarodnih nagrada. Radi se o podebljoj bilježnici, koja je puna vina iz Starog i Novog svijeta. Mogu se pronaći zaista vrijedna vina od nekoliko stotina ili tisuća eura, poput Petrusa, vertikale šampanjskih kuća poput Kruga ili kućnog šampanjca Billecart Salmon. Izbor vina na čaše nije toliko impresivan; uglavnom su to hrvatska vina koja smo, uostalom, dobili za pairing. Najbolji dio pairinga bila je prva berba Santa Elisabette iz 2018.
Cijelu večeru u restoranu nije bilo baš nikoga osim nas i konobara. Doista osrednju i dosadnu večeru s puno sastojaka koji nemaju baš nikakve veze s Lošinjem, i s nekoliko jela koja se nisu mijenjala dvije godine, platili smo 427 eura, što je previše.
Hotel Alhambra, Mali Lošinj
HRANA 3 VINA 5 SERVIS +4 AMBIJENT 5
