U veljači 1983. godine na žiro račun sletio je jedan od prvih honorara zagrebačkog Starta. Start se u ono vrijeme prodavao u nekih 200 tisuća primjeraka, pa su honorari bili prilično visoki. Osobito za gimnazijalce. Pa je odlučeno da se dio tog novca potroši u jednom od luksuznijih zagrebačkih restorana.
Izabrali smo LR umjesto Tiffanyja, vjerojatno zato što nam je taj talijanski restoran i podrumu u Palmotićevoj ulici bio nešto bliže gimnaziji u Križanićevoj ulici. Naoružani tremom klinaca koji su se navikli hraniti u pizzerijama a ne u fancy restoranima, ali i puni velikih očekivanja, poslije četvrtog sata nastave utroje smo otišli u LR. I onda se dogodila katastrofa.
Konobari su nam jedva dali stol jer su valjda mislili da nemamo novca za račun, pa su triput pitali jesmo li sigurno da želimo piti Dingač i znamo li koliko to vino košta, te su jedva pristali natočiti nam konjak poslije večere. No, hrana je bila mnogo gora od arogantnih i nepovjerljivih konobara.
U osobito nam je lošem sjećanju ostao ramstek , koji se nije mogao ni rezati a kamoli jesti (nešto slično doživjeli smo još jedino prije par mjeseci u netom otvorenom Kavkazu). Ni tjestenina nije bila osobito impresivna. Zbunjeni, zgroženi i lavlje gladni, brzo smo tražili račun, istovarili hrpu inflatornih dinara i potražili mjesto gdje se možemo najesti.
I tako smo prvi put ušli u neugledni podrum na adresi Jurišićeva 21, gdje smo potamanili nekoliko tanjura slasnih srdelica i girica, što nas je, naravno, koštalo manje od tri konjaka u raskošno uređenom LR-u. Danas, kad smo se vraćali s jednog također dosta lošeg ručka, pa smo prolazili kraj podruma u Jurišićevoj 21, sjetili smo se tog zabavnog i poučnog događaja iz gimnazijskih glory daysa.
Ovaj put se nismo otišli utješiti u podrum, premda su gavuni i srdelice zamamno mirisali, ali smo osjetili potrebu zabilježiti činjenicu da riblji buffet Mimice radi na istoj adresi još od 1945. godine, prvo kao točionica vina, a četiri godine kasnije kao pržionica sitne morske ribe. Mimice, lokal bez sjedećih mjesta i sa smiješno niskim cijenama, zapravo je originalni hrvatski street food.
Premda lignje vjerojatno nisu jadranske, i premda se ulje u fritezi katkad ne mijenja dovoljno često, Mimice su nesalomljiva institucija zagrebačkog uličnog, ali i društvenog života: radilo se o jednom od najdražih lokala predsjednika Tuđmana. Željeli bismo da Mimice, u vlasništvu dalmatinskog mjesta Mimice (bivše Zadruge Mimice), požive još barem 75 godina i da postanu jedna od prvih zagrebačkih gostionica s oznakom Lokal s povijesnim značajem. Naravno, zagrebačka Turistička zajednica prvo mora uvesti takvu oznaku.
