U Hrvatskoj oznake zaštite za prehrambene proizvode ne znače mnogo, bilo da je riječ o domaćim ili međunarodnim zaštitama. Takve oznake ne jamče poseban sadržaj pojedinog prehrambenog proizvoda, nego puno više govore o lobiranju i o nekompetentnosti birokratskih mehanizama koji donose odluke o zaštiti.
Primjerice, Europska Unija zaštitila je čak četiri hrvatske vrste pršuta, premda Hrvatska ima jednu od najgorih pršutarskih industrija na Sredozemlju. Ovih smo dana pročitali da je hrvatsko Ministarstvo kulture proglasilo samoborsku kremšnitu zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom.
Zaštita je bazirana na receptu Đure Lukačiča iz 1923. godine, što zvuči sjajno. U stvarnosti, nažalost, samoborske su kremšnite već dugo pune grudica, brašnaste i drugorazredne. Kao i zagrebačke. Očito je da se netko u Samoboru ozbiljno potrudio da bi izlobirao odluku o zaštiti u Ministarstvu kulture, koje ionako nema pojma o kremšnitama.
Bilo bi, međutim, mnogo korisnije da su samoborski proizvođači kremšnita tu energiju uloženu u lobiranje potrošili na dizanje kvalitete svojih kremšnita.