Miseria Nobile bila nam je simpatična od prvog radnog dana. Svidjelo nam se prije svega duhovito i zvučno ime, koje se doimalo kao jedna od inačica cucine povere. Moramo, nadalje, priznati da su nam pancete, kobasice i sirevi bili sasvim solidni, a ni pršuti nisu bili posve loši.
Miseria Nobile nastojala je prikupljati charcuterie iz svih hrvatskih regija, pa ih onda prodavati u gotovo postmodernom ambijentu: s jedne smo strane imali rustikalni lokal pun narodni nošnji, a s druge, odmah kraj izloga, Kožarićevo Sunce i vrevu Bogovićeve ulice. Čini se, međutim, da je rustikalni faktor antagonizirao većinu Zagrepčana, a nije privukao dovoljno turista. Pa se Miseria Nobile poslije samo godinu dana zatvorila.
Što je poučno za druge slične pokušaje. Želite li prodavati samo pršut, pancetu, kobasice i sireve, morate imati apsolutno najbolji pršut, pancetu, kobasice i sireve. Ili vrlo niske cijene. Ne smijete biti između i ne smijete bilo čime antagonizirati masovnu publiku ( jer ste na tako prometnom mjestu nužno izloženi najmasovnijoj publici). Miseria Nobile nije poštovala ni jedno od ovih pravila, pa se eto pridružila sve brojnijem bataljunu ugašenih zagrebačkih lokala.