Adriatic je naš najdraži rovinjski hotel. Zgrada je lijepa, sobe spektakularne, bar sadrži jednu od najopsežnijih kolekcija whiskyja u Hrvatskoj, a terasa je zasluženo prerasla u središte rovinjskog društvenog života. Adriatic je, dakle, uzoran luksuzni gradski hotel. Osim što je servis grozan i što se to ponavlja iz godine u godinu.
Servis nije grozan zbog bilo čije neljubaznosti: dapače, Adriaticovi konobari trude se ponašati jako ljubazno. Ali, oni beznadno ne znaju svoj posao. Jutros smo konobara zamolili da nam uz zero colu donese punu čašu leda. Dobili smo mlaku colu i točno kockicu i pol rastopljenog leda utopljenog u vodu, pa se siroti konobar morao vraćati do šanka po novu turu leda.
Baš nas zanima kako bilo kome u ovom poslu pada napamet poslužiti mlaku colu bez leda. Jučer popodne jedna Adriaticova konobarica donijela nam je dugu usku čašu uz pivo koje žestoko pjeni. Da smo joj dopustili da natoči pivo u takvu čašu, izazvali bismo pivoskok, a cijeli bi se stol natopio pivom. Kad smo gospođici pokušali objasniti razliku između čaša za lager i za ale, nije puno razumjela, a naš je stol brzo preuzeo iskusniji kolega.
Lani, pak, druga Adriaticova konobarica nije znala što su macerirana vina ni što su odležane malvazije, pa je također pozvala u pomoć nekog starijeg gospodina, koji nam zapravo nije mogao pomoći, jer Adriatic ne toči odležane malvazije na čaše. I tako iz posjeta u posjet, iz godine u godinu. O Adriaticovom bi se servisu mogla napisati manja zbirka viceva.
Za što nisu i ne mogu biti krivi konobari, nego menadžeri odgovorni za servis i F&B. Svi hoteli pate od kroničnih problema s manjkom osoblja. Međutim, u drugim sjevernojadranskim luksuznim hotelima servis je neusporedivo profesionalniji. Što znači da se može.
