Prvo je Jutarnji list objavio zanimljiv članak u kojem se razočarani gosti žale na kaos tijekom dočeka Nove godine. Ljudi tvrde da su ostali bez stolova koje su unaprijed platili, da nije bilo žive glazbe iako je najavljena, da nije bilo dovoljno hrane ni dovoljno konobara, te da se vino točilo iz plastičnih boca. Zagrepčani bijesni na Movie Pub čak su pokrenuli antimovie grupu na društvenim mrežama.
Zatim se oglasio sam Movie Pub, koji tvrdi da se sviralo uživo, da je hrane bilo više nego dovoljno, te da su otvorili 120 boca francuskog šampanjca (tko god da piše priopćenja za Movie Pub morao bi ipak znati da ne postoji nikakav drugi šampanjac osim francuskog). Zanimljivo je, međutim, da Movie Pub priznaje kako su primili više gostiju nego što su prodali ulaznica, pa zato dio ljudi koji su unaprijed platili novogodišnji doček nije imao gdje sjediti.
Movie Pub je, dakle, hladno priznao overbooking. Što ne treba čuditi. Otkako se otvorio , Movie Pub spada među crne točke zagrebačkog ugostiteljstva. Dok smo još, prije petnaestak ili više godina, bili radili u tom kvartu, povremeno smo odlazili na ručak u Movie Pub. Jednom smo dva jednostavna jela čekali više od 50 minuta. Treći ili četvrti put hrana je bila nejestivo loša. Peti put, i nikad više, nismo došli, ali smo u novinama nastavili pratiti eskapade jednog od nanemarnije vođenih lokala u povijesti zagrebačkog ugostiteljstva. U sjećanju nam je ostao njihov zaista inovativan pokušaj da naplaćuju kocke leda koje serviraju uz piće. Stoga nas novogodišnji debakl Movie Puba, jako loše pivnice i zalogajnice u Savskoj, nije iznenadio. Više nas je, zapravo, iznenadila činjenica da je mjesto s takvom reputacijom rasprodalo novogodišnji doček.
