istraživanje Zagrebačke pivovare provedeno u jesen 2010. godine na uzorku od 500 mladih ljudi, između 15 i 24 godine, pokazalo je da 95 posti njih pije alkohol, te da su počeli piti s četrnaest ili petnaest godina. Prizori klinaca koji se po parkovima opijaju raznim groznim vinima ili još gorim rakijama naša su, i ne samo naša svakodnevnica. Usprkos zabrani prodaje alkohola mlađima od osamnaest godina, konzumiranje alkohola među djecom nesporna je materijalna činjenica.
A kad tinejdžersko konzumiranje alkohola preraste u binge drinking, stvaraju se preduvjeti za regrutiranje nove generacije alkoholičara, što je golemi zdravstveni socijalni problem, koji se stalno perpetuira. S druge strane, kćerke jednog od naših vodećih sommeliera kušale su svoja prva vina kao vrlo mlade tinejdžerke. Kasnije su naučile sve o vinima. Nikad ih nismo vidjeli pijane .
Djeca brojnih vianra koje poznajemo, i naših i stranih, dolaze u prvi kontakt s vinom za obiteljskim stolom, uz ručak ili večeru, kao i u podrumu. Počinje se s mirisom, pa s jednim gutljajem, pa s pola čaše uz jelo. Dijete od svojih ranih godina uči o vinu, zna razlikovati dobro i loše, te postaje dio kulture vina.
U obiteljima vinara također nema alkoholičara, ili ih je vrlo malo. Što je normalno jer oni razumiju vino i alkohol, pa znaju kako se prema alkoholu treba ponašati. Stoga se postavlja sasvim logično pitanje, koje bi, doduše, moglo izazvati strahovito negativne reakcije među nastavnicima, liječnicima kao i u dobrom dijelu javnosti; je li bolje , umje sto da im se zabranjuje alkohol, djecu sustavno učiti vinu?
Zabrane, kako znamo iz prakse, ne postižu nikakve rezultate. No, ako se dijete od ranih godina privikava na male količine dobrih vina, ono će znati raspoznati razliku između dobrog i lošeg, pa se neće poslije škole opijati raznim Venusima i sličnim smećem. Ako dijete na vrijeme razvije ukus za vino te se uputi u razumijevanje elementarnih činjenica o vinu, od proizvodnje, preko sadržaja, do djelovanja alkohola, hoće li postati otpornije na tinejdžerske izazove binge drinkinga?
Ukratko, može li obiteljski kontrolirano širenje kulture vina bar donekle suzbiti masovna dječja opijanja najjeftinijim vinom, poluotrovnim žestokim pićima i lošim pivom? Uvjereni smo da može. Naime, ako je alkohol već neizbježan – a znamo da jest – puno je bolje na vrijeme naučiti ponešto o alkoholu, osobito dobrom alkoholu, nego u svijet alkoholnih pića uletjeti potpuno nepripremljen, u prvom školskom obredu inicijacije. Osim toga, zemlje koje žive ili pokušavaju živjeti kulturu vina, kao što je to Hrvatska, prirodno bi trebale širiti tu kulturu i među tienjdžerima. Vino nije samo jedna do naših potencijalno najvažnijih industrija, nego, zaista, i pitanje našeg identiteta.
Naravno, od presudne je važnosti tko i kako djecu uvodi u svijet vina. Oni roditelji, koji sami piju uglavnom zato da bi se napili, prirodno su nepodesni za takvo što. Međutim, svi oni, koji znaju barem malo više o vinu, i koji paze što piju, mogli bi razmisliti hoće li poučiti svoju djecu vinu , ili će ih jednom prije ili kasnije, zateći mrtve pijane iza škole, okružene razbijenim bocama votke i rakije. Dobro vino je naprosto dobro: i hedonisitčki, i ekonomski i socijalno. Dobro vino nije instrument alkoholizma, nego plemeniti kompleksni proivod, o kojem se mora puno učiti. Bolje je početi što prije.
