Premda Zagreb kao najveći grad u zemlji ima i uvjerljivo najjaču restoransku scenu, pojedini dijelovi glavnog grada doimaju se, kad je riječ o restoranima i barovima, kao neko malo jadransko mjesto izvan turističke sezone.
Zanimljivo je da zagrebačke mrtve ugostiteljske zone ne koincidiraju s ekonomski siromašnijim dijelovima grada. Naprotiv, pojedini najbogatiji zagrebački kvartovi potpuno su ispražnjeni od bilo kakvih ugostiteljskih sadržaja, dok su neke siromašnije četvrti poput zapadnog izlaza iz grada, pune ne samo susjedskih lokala, nego i restorana koji privlače publiku iz cijelog Zagreba (Zelendvor, Public, O’Hara, Stari kotač). Evo popisa zagrebačkih restoranskih pustinja.
Riječ je o prekrasnim ulicama s nekim od najljepših i najskupljih kuća u Zagrebu, mnoge od kojih su diplomatske rezidencije. Međutim, na pet ili šest kilometara ove lijepe sljemenske uzbrdice nema ni jednog restorana ni kafića, sve do prilaza Šestinama.
U prošlosti je bilo drukčije. Uz Šumski dvor, koji je spadao među najpopularnije zagrebačke restorane, sjećamo se i Bijelog koralja, solidne kombinacije steakhousea i ribljeg restorana gdje se petkom i subotom tražio stol više.
Pantovčak je uz Tuškanac i Zelengaj vjerojatno najskuplja ulica u Zagrebu, s fenomenalnim pogledima na grad. No, osim jednog kafića blizu osnovne škole, koji se prije par godina pretvorio u igraonicu, na Pantovčaku se nikad nije moglo popiti ni piće, a kamoli nešto pojesti. Prvi otvoreni šank nalazi se u malom hotelu Prezident, odmah iznad Britanskog trga.
Gračanska cesta i Gračani u osamdesetim i devedesetim godinama predstavljali su samo središte zagrebačke restoranske scene. Danas je ondje preostalo nekoliko restorana, koji ne pokazuju snagu da se promijene i da privuku mlađe goste, te jedna izvrsna nova pizzeria Plavo sunce smještena u lokalnom shopping centru Meridijan 16.
Kao turistički najprivlačniji dio Zagreba, Gornji grad je ugostiteljski neobično pasivan. Pouzdani restoran Pod gričkim topom se zatvorio, dobrih barova nema, a tek bistro Brokenships može privući zahtjevnije goste.
Zanimljivo je da je u predturističko doba Gornji grad bio ugostiteljski puno vibrantniji. U osamdesetim godinama ondašnja je Stara vura spadala u najbolje zagrebačke restorane, dok je pizzeria Kamenita vrata bila puna svake večeri.
U devedesetim je Indy’s na Gornjem gradu izmislio modernu zagrebačku i hrvatsku barsku scenu, dok su se prije desetak godina pred Prascem stvarali redovi. U jednom gornjogradskom dvorištu godinama je radio Tolkien, bar koji je Hrvate naučio što je vrhunsko pivo.
Zatvaranjem Ab Ova, Maksimir je ostao bez ijedne gastronomski vrijedne adrese. Prije više od dvadeset godina Klub Maksimir spadao je među dva ili tri najpopularnija zagrebačka restorana, dok su u bistrou Medvednica, koji više fizički ne postoji, šetači pasa mogli računati na relativno pouzdani roštilj U samom maksimirskom parku također se ne može pojesti ništa pristojno, što je šteta s obzirom na desetke tisuća ljudi koji ondje dolaze svakog vikenda.
Maksimir, srećom, nije mrtav kad je riječ o manjim ugostiteljskim formatima: unutar jedne ulice imamo uspješnu pizzeriu (Duksa), hamburger bar i dvije slastičarne (Amelie i La Marquise).
Dubrava je prepuna kafića i gostionica, ali nikad, baš nikad nismo čuli da bilo tko izvan tog velikog istočnog kvarta ide jesti u Dubravu.
U novozagrebačkim naseljima, koja po broju stanovnika vjerojatno predstavljaju drugi najveći grad u Hrvatskoj, restorani naprosto ne uspijevaju. Il Secondo jedino je pravi dobar restoran koji je ikada radio u Novom Zagrebu.
Zanimljivo je da je prije petnaestak godina Colonijina ondašnja pjevačica u kompleksu famozne Mamutice otvorila pizzeriu i trattoriju, koja nije bila dobra, i nije predugo trajala.
