Ne računamo li maslinovo ulje kao zasebnu kategoriju, u Hrvatskoj se ne proizvodi osobito puno zaista vrhunske hrane, spremne za prodaju u trgovinama. Industrija suhomesnatih proizvoda uglavnom je prosječna, zaista vrhunskih, svjetski konkurentih pršuta gotovo da i nema, proizvodnja čokolade, čak i kod onih tvrtki koje se zaista trude biti inovativne još ozbiljno zaostaje za međunarodnim standardima, a pojedini jaki privatni brandovi koji su se afirmirali unatrag petnaestak godina, počeli su jako varirati u kvaliteti proizvoda. Stoga se ova kratka lista bavi sa svega nekoliko žanrova, prije svega sirom, ribom i kulenom.
1. Kumparička, istočna Istra
Slovenski financijaš Aleš Winkler doselio se u Hrvatsku i prije sedam godina osnovao malu mljekaru na obiteljskom gospodarstvu, koja proizvodi apsolutno naoriginalnije i najsenzacionalnije sireve, skute i jogurte koje smo kod nas probali. Obitelj Winkler posjeduje oko 250 koza, a njihovi se sirevi rade od nepasteriziranog mlijeka. Šteta je što Kumparička nema snažniju dsitribuciju izvan Istre. Šteta je također što su odustali od programa uzgoja crnih svinja, od kojih su planirali proizvoditi pršute.
2. Gligora, Pag
Obitelj Gligora za svoje je sireve dobila valjda najviše nagrada od svih hrvatskih proizvođača. Dobro je što su sirevi Gligora ušli u široku distribuciju, pa ih se sada može kupiti i u brojnim supermarketima. Osim toga, Gligorine trgovine otvaraju se po zagrebačkim tržnicama. Loše je, međutim, što kvaliteta pojedinih sireva nije stabilna. Više se restoratera unatrag nekoliko godina žalilo da u drugoj pošiljci nisu dobili jednako dobru robu kao u prvoj.
3. Cromaris, Istra i Dalmacija
Cromaris spada među najvažnije izvoznike hrane u Hrvatskoj. Cromarisov program svježe ribe omogućuje kupcima da za vrlo pristojan novac, i uz masovnu dostupnost, redovito jedu orade i brancine, koji naravno nisu kao divlji, ali su svejedno znantno ukusniji od bilo čega iz zamrzivača u supermarketima. Cromarisove prerađevine poput dimljenih filea brancina i orada, više su nego korektne.
4. Agrolaguna, Istra
Nedavne nagrade za Špinove sireve na World Cheese Awards u Londonu potvrdile su zaista vrhunsku kvalitetu proizvoda iz moderne mljekare na toj stanciji blizu Poreča. Usprkos godišnjoj produkciji od nekoliko stotina tona, Špin uspijeva poštovati visoke proizvodne standarde, istodobno stalno povećavajući portfolio svojih proizvoda. S obzirom i na izvrsna ulja i jako dobra vina, porečka Agrolaguna zaista spada u sam vrh hrvatske prehrambene industrije. Šteta je što ne proizvode stolne masline, jer na našem tržištu gotovo da i nema bar donekle pristojnih maslina.
5. Slatka tvornica Medenko, Samobor
Medenko je prije godinu ili dvije postao veliki zagrebački hit. Ljudi su se vozili do Samobora, samo da bi kupili sladoled. Medenkova se distribucija, srećom, proširila na Veronikine trgovine, tako da te neobične sladolede sada možemo kupiti u cijelom Zagrebu. Medenkov spektar okusa zaista je originalan. Tko bi odolio brusnici s vanilin kiflicama, kamilici s heljdom ili dunji s crnim čajem? Ili zimskim varijantama od rogača i mandarine s maslinovim uljem. Pakiranje je na razini američkog standarda sličnih proizvoda, jer i sladoled se radi američkim stilom.
6. Kulen Damjanović, Slavonija
Obitelj Damjanović iz mjesta Štitar blizu Županje, proizvodi najbolji kulen koji smo igdje uspjeli kupiti. Njihov je kulen kontinuirano izvrstan, za razliku od kulena mnogih drugih proizvođača, koji su često vlažni što je nedopustivo ili premasni što je još gore. Damjanovići su se zadnjih godina proširili jer Zagreb, gdje sada imaju dvije trgovine: u Vlaškoj, blizu Kvaternikova trga i u Vukovarskoj.
7. Belje, Baranja
Belje je golemi prehrambeni kompleks koji pokazuje da veličina ne mora loše utjecati na kvalitetu. Naprotiv, Baranjski kulen usprkos velikim količinama proizvodi se ručno kao na malom gospodarstvu i suši se pravom, drvenom dimu, kao i njihova slanina, uvjerljivo najbolja od svih sličnih proivoda koji se prodaju u supermarketima. Baranjska kobasica varira u kvaliteti. Katkad je jako dobra, a katkad nedovoljno osušena, no načelno predstavlja izvrsnu vrijednost za novac. Naposljetku, njihov najmasovniji proizvod, ABC sir , povremeno osvaja nagrade na prestižnim međunarodnim natjecanjima, dok tvrdi dimljeni sir pušten na tržište prije godinu ili dvije, ulazi u sam vrh domaće sirarske industrije
8. Leko, Otočac, Zagreb
Tvrtka Leko crijeva i začini počela je prije desetak godina proizvoditi prvi hrvatski “kavijar”. Riječ je o ikri od gacke pastrve. U tih desetak godina kupili smo stotine njihovih teglica. Kvaliteta je, nažalost izrazito nestabilna, pa je zato Leko na zadnjem mjestu ove liste. Ikra je katkad preslana, katkad neugodno kisela, a ponekad zaista jako fina. No, sama činjenica da netko u Hrvatskoj već cijelo desetljeće proizvodi relativno korektan “kavijar” vrijedna je poštovanja. Lekini filei dimljene pastrve također su vrlo solidni.
