Globalna popularnost talijanske prehrane zasniva se na imidžu. Vrijednost brenda Made In Italy 2019. je procijenjena na 7,5 milijardi dolara. Talijanska industrija hrane gigantski je i uspješni PR mehanizam koji je milijarde ljudi uspio uvjeriti da je prosecco dobar pjenušac i da su talijanska maslinova ulja iz supermarketa seksi , premda su uglavnom bezukusna i katkad uopće nisu proizvedena u Italiji.
No, preduvjet za uspjeh tog golemog PR projekta, koji ujedinjuje poželjni lifestyle, vrhunski industrijski dizajn i masovnu gastronomiju, jest minimalna kvaliteta samog proizvoda. To znači da ni jedna od 435 milijuna boca prosecca koliko ih se otprilike godišnje proizvodi , ne smije zaudarati po kiselom kupusu (česta je greška u vinu). To znači da svaka limenka Rio Mare mora sadržavati bar otprilike jednaku tunu, da se ni jedna Galbanijeva mozzarella ne smije mrviti pod vilicom i da špageti iz brončanog kalupa zaista moraju biti bar malo hrapavi.
Ukratko, svaki masovno brendirani talijanski prehrambeni proizvod mora paziti na minimalnu granicu kvalitete i mora se držati glavnih značajki žanra. Barilla je tako, primjerice, značajno unaprijedila kvalitetu pesta: osobno nikad ne bismo jeli pesto iz teglice, ali moramo priznati da je Barillin pesto postao prihvatljiv. Međutim, Barillin umak Bolognese s mesom potpuno je, nažalost, neprihvatljiv.
Barillin Bolognese koji se prodaje u staklenkama od 400 grama primjer je masovnog proizvoda koji duboko kompromitira imidž talijanske hrane i talijanske prehrambene industrije. Mljeveno meso, kombinacija govedine i svinjetine, ima onu neugodnu pjeskastu teksturu koja predstavlja valjda najgoru moguću značajku pirjanog mljevenog mesa. Okus mesa dosta je slab, da ne kažemo upitan. Rajčice je previše i ima ružni metalni okus limenke, dok ostatak povrća okusom podsjeća na plastiku. Barillin Bolognese loš je i nejestiv baš poput najgorih primjera bolognesea iz trećerazrednih zagrebačkih zalogajnica.
