Ovih dana na raznim televizijama nismo uspjeli izbjeći reklame za pjenušce koji, eto, koštaju deset ili petnaest kuna bo boci (mislimo da je rekord 9,99 kuna). Ti se pjenušci masovno nude u supermarketima, kako bi neinformirani potrošači na Silvestrovo u ponoć mogli otvoriti nešto što se pjeni, a što ih neće previše koštati. Riječ je svakako o proizvodima najgore kvalitete koji se uopće mogu kupiti u bilo kakvom samoposluživanju, koje najtoplije ne preporučujemo.
Prvo, većina pjenušavih vina u tom rangu cijene, bilo da je riječ o domaćim ili uvoznim proizvodima, dobivaju se tako da se u vinsku bazu doda CO2 (koji u višim kategorijama pjenušavih vina nastaje prirodno, drugom fermentacijom). Nema, dakle, nikakve bitne razlike u metodi proizvodnje između pjenušca za deset kuna i Coca Cole (s tim da je cola ipak nešto ukusnija).
Drugo, tehnički je nemoguće napraviti pjenušavo vino koje se prodaje za desetak kuna, a da bi ono imalo bilo kakve veze s pravim vinom. Pjenušci koji na polici koštaju euro i pol proizvode se od takozvanih vinskih baza, dakle od vina najniže kvalitete I nevažnog porijekla, kojem se katkad dodaju kiseline I obavezno ugljični dioksid kako bi pjenilo, a vrlo često prašci voćnih esencija i čisti šećer.
Primjerice, jedan od brendova koji se na našim televizijama reklamira kao pjenušac,zapravo je miješano voćno piće s vinom, koje ima osam posto alkohola i zaista puno šećera. Svatko tko kupi pjenušac za 10 ili 15 kuna, zapravo je kupio industrijsko smeće. Taj je novac puno inteligentnije potrošiti na pivo. Koje također pjeni. Ili ga dati prosjaku kraj vaše trgovine ili tržnice.
