Kad je prije šest godina pokrenut slavonski brend Dobro, ideja se činila izvanrednom. U zemlji u kojoj svi tvrde da im je loše, nema ničeg duhovitijeg i pozitivnijeg nego nazvati brend suhomesnatih proizvoda, i to slavonskih, Dobro. Bruketa i Žinić u ovom su slučaju briljirali.
I prva kampanja bila je odlična, jedna od najboljih u dugoj povijesti hrvatske mesne industrije, neusporedivo superiorna Gavrilovićevim vulgarnim reklamnim ispadima. No, Dobro je od početka imalo dubinski problem s konceptom proizvodnje.
Prvo, njihovi proizvodi od crne slavonske svinje ni po čemu se organoleptički ne razlikuju od kobasica napravljenih od “običnih”, bijelih svinja. Bilo bi zanimljivo vidjeti DNK profil crnih svinja koje Dobro koristi.
Drugo, jednako važno. Dobro od početka pokušava proizvoditi pršute po talijanskim recepturama. A kome, pobogu treba slavonski pršut u talijanskom stilu? Zapravo, nikome. Ni Hrvatima, a još manje Talijanima; sama ideja da Slavonija izvozi pršut u Italiju previše je utopijska da bi se mogla ozbiljno komentirati.
Danas smo kupili omot pršuta Dobro (18 kuna za 100 grama) nadajući se da su se napokon odrekli talijanske stilizacije i počeli raditi bilo što originalno, kao što to, recimo, rade proizvođači genijalnog Volcano pršuta iz Štajerske (pršut nije nužno mediteranski proizvod).
Nažalost, pršut Dobro i dalje je drugorazredno talijanski; mekan, svilenkast, nešto manje slan od drniškog ali bez slatkoće mesa pravih talijanskih pršuta. Pršut Dobro naprosto je gastronomski dekontekstualizirani proizvod, koji gubi od svakog talijanskog pršuta s kojim se natječe u istoj vitrini supermarketa.
Vlasnik brenda Dobro morao bi razmisliti o radikalnoj promjeni koncepta. Šteta je što se pod tako dobrim imenom prodaju tako mediokritetski proizvodi.
