Prije mnogo , mnogo godina, dok još hrvatsko tržište baš i nije poznavalo popularne globalne brendove, domaće su televizije bile preplavljene reklamama za Uncle Ben’s umake za rižu. Budući da Uncle Ben’s pakira prilično solidnu rižu (osobito basmati), jednom smo kupili teglicu nekog crvenog umaka, pa smo ostali osupnuti plastičnim okusom konzervansa i umjetnom kiselinom, koji su ubili rajčice i paprike iz umaka.
Od tada više nikad, ali doslovno nikad nismo kupili ni jednu teglu umaka za rižu ili tjesteninu. Dva desetljeća kasnije, na početku jeseni kad su tržnice prepune fantastičnih paprika, pomidora, patlidžana, tikvica i svog drugog genijalnog povrća tipičnog za kasni rujan, odlučili smo isprobati kako danas izgledaju gotovi umaci za tjestenine.
Nažalost, nisu napredovali ni milimetra. U petak popodne u Sparu u Banjavčićevoj nasumce smo kupili četiri umaka za tjesteninu od četiri različita proizvođača. Jedan je bio uvjetno prolazan, drugi poluprazan, dok zadnja dva više nikad i nipošto ne bismo pustili u našu kuhinju.
Prije rezultata, želimo naglasiti kako nema nikakvog ekonomskog razloga da kupujete te umake, koji će vama i vašim obiteljima razviti trajno loše kriterije za okus hrane. Naime, svaki od tih umaka možete napraviti kod kuće uz istu, ili približno istu cijenu koju ste platili u supermarketu za gotovi umak. Što znači da multimilijunska industrija gotovih umaka za ugljikohidrate počiva na lijenosti potrošača da sami kuhaju, ili na njihovoj neinformiranosti. Evo, dakle, rezultata jednog od groznijih kušanja hrane koje smo dosad poduzeli.
De Cecco spada među bolje industrijske proizvođače tjestenine u Italiji, pa smo od ove staklenke najviše očekivali. Očekivanja su ispunjena utoliko što je De Cecco Bolognese napravljen slično originalnom receptu. On sadrži i govedinu i svinjetinu, i rajčice i mlijeko i ekstradjevičansko maslinovo ulje, i mrkvu i celer i luk. Meso nije potpuno brašnasto, nego se pod zubima može osjetiti stanovita tekstura. Međutim, meso ima onaj loš, baš antipatičan okus ustajale masnoće, što je problem s većinom konzerviranih mesnih proizvoda. Da je De Cecco riješio taj problem, možda bi dobio +2 ili čak -3.
Dobra strana ovog pesta jest što je zaista pun bosiljka, što se osjeti i na mirisu i na okusu. Loša strana Saclina Pesta Genovese jest što on nije pesto genovese. Naime maslinovo ulje je uz bosiljak ključni sastojak pesta genovese. Saclin Pesto bazira se na suncokretovu ulju, dok je maslinovo tek neprimjetni začin. Radi se, ukratko, o velikoj industrijskoj obmani. Osim toga, Saclin je pesto žestoko preslan, otprilike kao lošiji čips. Slučaj Saclina pesta najbolje pokazuje zašto ne trebate kupovati takve teglice. Saclin pesto, naime, košta oko 20 kuna.
Vezica bosiljka na placu košta 5 kuna. Pola decilitra maslinova ulja, koristite li jedno od vrhunskih, košta daljnjih 5 kuna; malo pinjola ne može koštati više od pet kuna, kao ni par dekagrama Grane Padano ili Pecorina, ili nekog domaćeg tvrdog sira. Što znači da vas kod kuće napravljeni pesto genovese košta maksimalno, ali maksimalno 20 kuna, i za tih dvadeset kuna plus 15 minuta koliko vam treba da ga napravite i pomiješate s tjesteninom, vašoj ćete obitelji servirati senzacionalno svježi, aromatični i bogati ranojesenski ručak .
Arrabbiata ima ponešto okusa po svježim rajčicama, s dosta ljutine, ali je masnoća potpuno neutralna okusom i zamarajuća teksturom. Plastični okusi konzerviranog povrća počinju iritirati već na drugom zalogaju.
Ovo je plastično, rubno jestivo, puno dehidriranog začinskog povrća i nevrijedno bilo kakve pažnje. Kao da jedete rajčice punjene Vegetom.
