U zadnjih nekoliko mjeseci objavili smo dva članka o zagrebačkim autentičnim retro slastičarnama, Maksimiru u Maksimirskoj i Ilici u Ilici kraj Britanskog trga.
Premda se o te dvije slastičarne, koje postoje već cijelu vječnost, nikad ne govori u medijima i relativno rijetko na društvrnim mrežama, one imaju veoma brojnu i lojalnu publiku, o čemu svjedoče i upravo nevjerojatne reakcije na naše tekstove; bezbroj lajkova, dosezi preko 70 tisuća na Facebooku i stotine komentara.
Te dvije slastičarne, kao i treća, žanrovski potpuno ista (Srebrenjak na Kvatriću) vode nejavni ali iznimno intenzivan društveni život; one su zasebni ugostiteljski fenomen o kojima se, međutim, gotovo nikad ne piše, što im ne šteti. Naprotiv.
Slično vrijedi i za pojedine restorane. Kad ste zadnji put na portalima ili u novinama pročitali nešto o Rustici iz zagrebačke Dubrave? Unatrag dvije godine pronašli smo tek dva blogerska zapisa i našu vijest o tome kako je Rustica lani preuzela jedan posrnuli restoran u istočnom dijelu grada. Zanimljivo je da Rustica pokušava biti aktivna u digitalnom svijetu što, međutim, nije izazvalo osobite interakcije. Rustica, dakle, uspješno živi razmjerno nejavnim životom i ima prilično brojne i vjerne goste.
Dok stare slastičarne igraju na niske cijene od pet do osam kuna za kolač, Rustica se ističe neobičnim porcijama: u Rustici možete naručiti pizze promjera 75 i 100 centimetara, a u posebnoj rubrici Mega jelovnik navodi pljeskavice teške od jednog pa sve do pet kilograma za nešto što se zove Killer. Nema veze što se ništa od toga tehnički ne može ispeći kako treba; ovdje nije riječ o gastronomiji već o specifičnoj supkulturi restoranskog života.
Na drugoj strani grada, na Junišćaku blizu Zagrebačke pivovare, već dugo posluje gostionica Marenda. O Marendi ne bi bilo gotovo nikakvih javnih zapisa osim ponešto pohvalnih i nekoliko kontroverznih izvještaja na Trip Advisoru, da Jutarnji list nije uspio objaviti dva prilično informativna teksta o tom kultnom dalmatinskom bistrou. Naglašavamo uspio, jer je Marenda godinama odbijala rezervacije gostima koji imaju bilo kakve veze s medijima i izbacivala fotografe.
Ovaj restoran u vlasništvu brodskog kuhara iz Šibenika nudi nešto dalmatinskih jela na žlicu, nešto pasti i rižota i pokoju svježu ribu po niskim cijenama.
Marenda, koja radi dulje od petnaest godina i o kojoj se do tekstova u Jutarnjem nije moglo ništa doznati, uživa stanoviti ugled u profesionalnoj zajednici, pa je tako prije dvije godine izabrana među 25 najboljih zagrebačkih restorana s niskim cijenama, u anketi koju je Telegram proveo među zagrebačkim chefovima. Marenda, koja nema ni web stranicu, još je jedan primjer nejavnog, supkukturog restoranskog života s vjernom i ne baš malobrojnom publikom.
U svakom poslu i u svakom većem gradu postoje mikroscene koje spletom okolnosti funkcioniraju ispod radara. Njihova je vitalnost, neovisno o kvalitativnom stsndardima (koji u slučaju Marende očito postoje) fenomenološki uvijek zanimljiva.
