Ovih smo dana pili kavu s menadžerom jedne velike domaće vinarije koja godinama surađuje s hotelskom industrijom. Naš sugovornik potvrdio nam je da se stanje s prodajom vina pojedinim hotelskim kućama već godinama ne poboljšava. “Hotelijeri na tenderima traže cijenu od šest do sedam kuna za litru vina, koje prodaju u hotelima nižih kategorija i u all inclusive ponudi. No, može se ići i niže, zato što je lako nabaviti cisterne vina iz Španjolske, Makedonije, s Kosova, pa čak i Italije, za pola eura po litri. Što, naravno,negativno utječe na prodaju hrvatskih vina.
Svake godine ostaje nam neprodano po nekoliko milijuna litara graševine. Na tržištu je toliki višak jeftine graševine da se navodno, kažem navodno jer to ne mogu dokazati, počela miješati s malvazijom, koja je uvjerljivo najtraženije vino u hotelima i restoranima. Naravno, ne s buteljiranom, nego s otvorenom malvazijom, što je svejedno jednako loše i za malvaziju i za graševinum” tvrdi nap sugovornik.
Ove njegove izjave zorno svjedoče o težoj i mračnijoj strani vinskog biznisa u Hrvatskoj. Naime, javnost uglavnom vidi brojne međunarodne nagrade za poznate hrvatske etikete i relativno visoke cijene na kartama dobrih restorana i barova. Naličje vinskog biznisa u Hrvatskoj sastoji se pak od oceana najgorih uvoznih vina (u Vinskom izvještaju za 2019. objavili smo detaljne podatke o rastu uvoza vina i o prosječnoj cijeni uvezenih vina) i od stalnog rata u rušenju cijena kod domaćih proizvođača jeftinijih vina od sorti koje trenutno nisu u trendu.
Posebno je loše što je takvim stanjem zahvaćena graševina, jedna od najplemenitijih hrvatskih sorti, koja redovito daje izvrsna vina, ali koja se poslije velikog uspona krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih godina, nije uspjela nametnuti hrvatskom restoranskom i hotelskom tržištu.
