U strastvenim raspravama o stanju u hrvatskom turizmu, potaknutima visokim cijenama i slabijim rezultatima u lipnju i prvoj polovici srpnja, u dijelu naše javnosti počelo se odjednom sasvim ozbiljno, razgovarati i o albanskom turizmu.
Pojedini su mediji, pročitali smo barem desetak tekstova, ustvrdili kako je, eto, Albanija nova obećana zemlja za hrvatske turiste, kojima je hrvatski Jadran postao preskup. Pa se u takvim tekstovima naveliko hvalio albanski turizam zbog niskih cijena, čistog mora, srdačnih domaćina, odlične vrijednosti za novac i tome slično. Riječ je, dakle, o najvećoj i najbesmislenijoj besmislici koju je uopće moguće zamisliti. Evo zašto.
Prvo, Hrvatska nipošto ne smije usvajati bilo kakve elemente turističke industrije u zemljama koje su turistički bitno manje razvijene od nas, bilo da je riječ o mafijaškom “visokom” turizmu u Crnoj Gori, bilo da se radi o jeftinom turizmu u jako siromašnoj Albaniji s tri i pol puta manjim GDP-om po stanovniku od Hrvatske. Tako nerazvijena zemlja jednostavno ne može biti relevantna za bilo kakvu raspravu o hrvatskom turizmu.
Drugo, prilično je sigurno da hrvatski turisti, koliko god da su cijene u Albaniji niske, neće masovnije ljetovati u toj zemlji. Hrvatski turisti, usprkos visokim cijenama, masovno ljetuju u Hrvatskoj, o čemu svjedoče i statistike: osobito je znakovito da otok Vir bilježi ozbiljan rast broja gostiju, premda na Viru uopće nema hotela. Vir je dominantno domaća destinacija. Treće, iako su cijene na obali podivljale, hrvatska turistička industrija ove godine neće doživjeti nikakvu katastrofu, o čemu svjedoče i neizdržive gužve na cestama prema moru.
Hrvatski će turizam u 2023. vjerojatno zabilježiti stagnacijsku godinu, što je donekle korisno jer bi potrošnja manja od očekivane mogla natjerati iznajmljivače, ugostitelje i trgovce da se u budućnosti ponašaju razumnije i poštenije. Četvrto, strateški govoreći, hrvatska turistička industrija mora gledati isključivo prema naprijed: ona se mora truditi postići standarde visokog francuskog, talijanskog ili austrijskog turizma, a nikako se ne smije ugledati na jeftini masovni turizam kakvog i sad imamo previše. Hrvatska je premala i prelijepa zemlja za jeftini masovni turizam.
I peto, najveći problem hrvatskog turizma nije jedna nerekordna sezona. Najveći problemu hrvatskog turizma političke su prirode. Hrvatska politika nije uspjela stvoriti okruženje u koje bi poželjeli doći (i investirati) veliki svjetski turistički brendovi.
Hrvatska politika dopustila je da udjel hotelskih kreveta u ukupnoj smještajnoj ponudi padne na 15 posto ili manje, što je ujedno strašno štetno i strašno smiješno. Hrvatska politika nije uspjela stvoriti središnju državnu ili državno-privatnu instituciju za obrazovanje turističkih i ugostiteljskih djelatnika. A sadašnji šefovi hrvatskog turizma, gospođa Brnjac i gospodin Staničić, nemaju apsolutni nikakvu viziju napretka hrvatske turističke industrije.
