U subotu navečer svi su televizijski dnevnici izvještavali o gužvama na graničnim prijelazima, osobito onim istarskim. Puna turistička sezona očito počinje. I prema brojnim dosadašnjim pokazateljima, trebala bi biti jedna od boljih unatrag deset godina, premda će i ove godine zbog covida uglavnom izostati azijski gosti.
Lanjska je godina pokazala da su najbolje radili hoteli s pet zvjezdica, i da su Hrvatsku počeli posjećivati turisti relativno visoke kupovne moći. Što je ujedno dobra i loša vijest. Dobra zato što takvi gosti donose više novca ne samo hotelskoj industriji nego svim sektorima vezanima uz turizam, od restorana i clubbinga, do vinarstva i maslinarstva. Loše je, međutim, što Hrvatska može primiti relativno malo bogatijih gostiju, jer oni nemaju gdje spavati.
Strateški, strukturalni problem hrvatske turističke industrije jest kronični nedostatak velikih hotela s pravih pet zvjezdica. Velikih hotela s pravih pet zvjezdica ima ponešto u Rovinju i Dubrovniku, jedan na Lošinju, jedan možda u Poreču, možda jedan u Savudriji…i to je nažalost sve. Ostali hrvatski hoteli i resorti s pravih, luksuznih pet zvjezdica, od Ikadora, preko Alhambre, do Masline i Lemongardena, malih su ili srednjih kapaciteta pa ne utječu bitno na fizički broj dolazaka turista visoke kupovne moći.
Glavni je problem hrvatskog turizma, koji treba što prije osvijestiti, nedostatak investicija u velike luksuzne hotele. I one internacionalne korporacije koje ulažu u Hrvatsku, poput Marriotta i Accora, kod nas otvaraju hotele srednjeg a ne visokog ranga, što nažalost govori o njihovom nepovjerenju u snagu i privlačnost hrvatskog turizma.
Nemojmo se zavaravati. Iako je sjajno da se turistička industrija oporavila od korone i da će sezona biti veoma uspješna, hrvatski je turizam bez ulaganja u velike hotele s pravih pet zvjezdica dugoročno osuđen na stagnaciju i prosječnost.