Ovaj je tekst krajnje dobronamjeran. U Novom Zagrebu je, dakle, u siječnju otvorena ambiciozna pizzeria s pravom krušnom peći. Pizzeria peče napoletane.
Pizzeriju nećemo imenovati jer je još nismo isprobali. Možda su pizze zaista izvanredne kako piše na nekim portalima. Provjerit ćemo. Međutim, nova novozagrebačka pizzeria priprema i pizzu s tartufatom.
Što je golema gastronomska greška. Tartufata je sastojak s lažnom imenom, jer sadrži mnogo više drugih gljiva nego tartufa. Onaj mali postotak tartufa u tartufati ionako je pasteriziran, što znači da je izgubio aromu. Što opet znači da se miris tartufa u tartufati postiže famoznim uljem od tartufa koje je, kako znamo, u bar 95 posto slučajeva kemijski proizvod koji nikad nije vidio tartufe.
Svaki restoran ili pizzeria koji koriste tartufatu sugeriraju svojim gostima da će jesti tartufe, inače bi se tartufata zvala šampinjonata po svom glavnom sastojku.
Gosti, međutim, ne dobivaju prave tartufe što opet znači da restoran ili pizzeria koji koriste tartufatu zapravo svjesno dovode goste u zabludu.
Naime, gosti koji nisu kulinarski profesionalci ne moraju znati da tartufata i ulje od tartufa zapravo nemaju puno veze s tartufima. Ali, kuhar i pizzaiolo i vlasnik restorana ili pizzerije to moraju znati.
Ako, usprkos tome što znaju, koriste tartufatu i k tome još pizzu nazovu Tartufo, oni prilično teško narušavaju svoj profesionalni integritet i svode svoj lokal na razinu fast fooda, samo po višim cijenama. Ako chef ili restorater svejedno inzistiraju na tartufati jer je vole, bilo bi lijepo da u opisu jela barem u zagradi, napišu: Tartufata sadrži 62 posto šampinjona, 11 posto maslina, 8 posto tartufa. Pa da gosti znaju što su ustvari naručili.
Korištenje tartufate u ambicioznim lokalima jednako je korištenju Vegete ili kocke za juhu. Vegeta i kocke za juhu nekome mogu biti korisni kućni proizvod (kod kuće nemamo ni jedno no to je naša stvar) ali su potpuno nedopustive u profesionalnom kuhanju u restoranima iznad ranga jeftinih zalogajnica. Baš kao tartufata.
