U ponedjeljak oko pola šest ušli smo u Spar na uglu Banjavćićeve i Heinzelove u potrazi za nekim konkretnim komadima mesa. Nismo stigli ništa jesti cijeli dan, a kod obitelji Tomac već smo bilo kušali pet ili šest vina uključujući i uzorke nevjerojatnog pinot noira iz lanjske berbe, o kojem bi se za par godina trebale pričati legende.
U mesnoj vitrini susjedskog supermarketa ugledali smo lijep, srednji komad bifteka težak malo više od kilograma. Zamolili smo gospodina za pultom da nam očisti biftek. Velika većina hrvatskih mesara, i u malim mesnicama i u trgovačkim lancima; biftek čisti tako da s dva tri brza poteza nožem makne gornji sloj srebrne opne, dok se kupac doma snalazi s ostatkom vezivnog tkiva.
Pedantni mesar iz Banjavčićeve čistio nam je biftek barem pet minuta. Dobili smo savršeno konfekcionirani komad mesa prekrasne tamnocrvene boje, koji je još samo trebalo narezati na steakove i ispeći na jakoj vatri. Nikad nam nitko u Hrvatskoj nije tako precizno očistio biftek kao ovaj vrijedni profesionalac, kojem ne znamo ni ime, jer nije imao pločicu s imenom. Pedantni čovjek iz Banjavčićeve definitivno zaslužuje titulu mesara godine.
