U povodu Svjetskog prvenstva u nogometu tportal.hr je jutros objavio zanimljiv članak o investicijama hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Liverpoolov branič Dejan Lovren u Novalji je otvorio hotel Joel, dok je Barcelonin veznjak Ivan Rakitić na Pagu sagradio nešto veći hotel Kaneo, s 80 soba. I Lovrenov i Rakitićev hotel imaju četiri zvjezdice te su smješteni na idealnoj lokaciji, budući da je Pag otok s viškom gostiju i kroničnim manjkom hotela. Riječ je, dakle, o razumnim poslovnim potezima.
Juventusov centarfor Mario Mandžukić na Braču iznajmljuje Vilu Brač, dok je Fiorentinin vezni igrač Milan Badelj novac uložio u Fargo Capital Partners, zagrebački investicijski fond koji je, među ostalim, prema riječima direktora i suvlasnika Tomislava Alpeze, investirao i u pivovaru Garden Brewery .
Današnji naraštaj hrvatskih nogometaša smatra, očigledno, kako je novac uložen u turizam ili ugostiteljstvo siguran novac. Radi se, zapravo, o kontinuitetu financijskih odluka vrhunskih hrvatskih sportaša.
Još prije mnogo godina, Boro Jovanović, jedan od najboljih hrvatskih tenisača svih vremena, u blizini zagrebačkog Intercontinentala (danas Westin) otvorio je kafić Matchball, koji se u sedamdesetim i osamdesetim godinama smatrao prestižnim mjestom za izlaske. Otprilike u isto vrijeme, proslavljeni vaterpolist i olimpijski šampion Ronald Lopatny pokrenuo je talijanski restoran LR. Zanimljivo je da je početkom devedesetih LR pokušao raditi i na terasi ispred Kina Tuškanac, što je vrlo kratko trajalo.
Profesionalni svjetski boksački prvak Mate Parlov do smrti je vodio kafić u centru Pule, a pobjednica Roland Garrosa Iva Majoli dvije je godine posjedovala japanski restoran na vrhu zagrebačkog Nebodera, koji je, međutim, bankrotirao.
Jedan od najboljih naših tenisača, sadašnji trener Rogera Federera Ivan Ljubičić investirao je, pak, u opatijski hotel Mozart, koji nažalost spada u najgore hrvatske hotele s pet zvjezdica (Mozart objektivno zaslužuje tri zvjezdice). Obitelj Dražena Petrovića već desetljećima posjeduje kafić Mozart pokraj Cibonine dvorane, koji je ime, razumljivo, dobio po Draženovu nadimku.
Jedan od najvećih hrvatskih nogometaša svih vremena, Dinamov kapetan Velimir Zajec dugo je vodio kafić Z na početku Tkalčićeve ulice (tamo se sada nalazi pivnica Zagrebačke pivovare), dok je njegov svojedobni suigrač golman Gordan Mohor danas suvlasnik tvrtke MIVA, najuspješnijeg hrvatskog uvoznika vina. Mohor ima i bistro Jadranka, koji se nalazi odmah kraj njegove vinoteke u Vukovarskoj ulici.
Dinamov bek Dario Šimić otvorio je pak kompleks kafića i zalogajnica History Village u Tkalčićevoj, koji, nažalost, spada u niži rang zagrebačkog ugostiteljstva. Košarkaš Ivica Žurić jedan je od osnivača zagrebačkih restorana Atlanta, Mano i Bocca Marai, a danas vodi jedan prilično loš bistro na šibenskoj rivi.
Svakako najveći sportski investitor u hrvatsko ugostiteljstvo jest obitelj briljantnog nogometaša Zvone Bobana, koja je sredinom devedesetih godina kupila veliku zagrebačku tvrtku Lotrščak. Vinodol Dražena Bobana danas je po prometu najuspješniji zagrebački restoran, a vrlo dobre rezultate bilježe Secondo u Novom Zagrebu, Boban u Gajevoj ulici i nostalgična café slastičarna 041 u Masarykovoj (ovdje valja reći da IlvSecondo i 041 nemaju nikakve vez s poduzećem Lotrščak; nastali su puno kasnije).
Zašto sportaši investiraju baš u restorane, kafiće i hotele? Čini nam se da je riječ o dvije grupe razloga. Prvo, u socijalizmu se privatni novac nije mogao investirati skoro ni u što drugo. Sve do 1990. godine niste mogli otvoriti privatnu tvornicu, elektranu ili ozbiljnu vinariju, pa su sportaši u ugostiteljstvu vidjeli jedino moguće ulaganje koje im može osigurati materijalnu stabilnost poslije svršetka karijere. Taj se refleks čini se nastavio i poslije pada socijalizma.
Drugo, većina sportaša nije pripremljena za specifične poslove, jer se zbog trenažnog procesa i natjecanja nisu mogli školovati, pa im se ugostiteljstvo, sasvim pogrešno, čini laganim sektorom za izgradnju postsportske karijere. Međutim, Dražen Boban, najuspješniji ugostitelj među svim hrvatskim sportašima, najbolje može posvjedočiti koliko je vođenje restorana krvav posao, i koliko treba raditi i ulagati, kako u hardware tako i u znanje, da bi se došlo do tridesetak milijuna kuna godišnjeg prometa.
Oni sportaši koji su mislili da se u ugostiteljstvu ili hotelijerstvu nalazi lak novac, uredno su propadali, ili su spali na vođenje trećerazrednih kafića s minimalnom zaradom. Relativno brzo ćemo vidjeti je li sadašnja generacija hrvatskih nogometaša svojim investicijama u hotelsku industriju napravila dobar posao.
