Točno se sjećamo: na dan međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. godine, sva su zvona kaptolskih crkava silovito zazvonila. Bilo je oko pet ili šest navečer, a mi smo se našli usred moćnog zvuka kaptolskih zvona jer smo upravo izišli iz ribljeg restorana restorana Kordić, koji se nalazio u jednom kaptolskom podrumu.
U Globusu, koji je tog tjedna izlazio dan ili dva poslije priznanja, odlučili smo uzeti popodnevnu pauzu da bi pričekali objavljivanje odluke o priznanju, pa tijekom noći završili novine.
Pa smo otišli na kasni ručak u Kordić koji nam je bio blizu posla, jer se redakcija Globusa početkom 1992. nalazila u nekom kaptolskom potkrovlju gdje se preselila s Trga bana Jelačića. Tako smo u jednom od najboljih ondašnjih zagrebačkih restorana proslavili međunarodno priznanje Hrvatske.
Zanimljivo je, u tom povodu, sjetiti se zagrebačkih restorana u kojima se u prvoj polovici devedesetih dobro jelo. Neki i danas postoje. Evo jedne dulje nostalgične liste.
Rapska ribarsko-ugostiteljska obitelj Kordić na Kaptolu je otvorila luksuzni riblji restoran s velikim akvarijima za jastoge i dotad neviđenim izborom stranih vina. Premda najskuplji restoran u Zagrebu, Kordić se nakon nekoliko godina zatvorio zbog dugova prema državi.
Paviljon chefa Stanka Ercega bio je prvi pravi nehotelski fine dining restoran u Zagrebu. Bankrotirao je u 2000-tima.
Prvi restoran gospođe Chen bio je raskošno uređen i gastronomski iznimno ambiciozan. Danas se u toj zgradi nalazi Best Western Hotel.
Početkom devedesetih godina restoran Zlatka Puntijara opravdano se smatrao jednim od najboljih u Zagrebu. Stari Puntijar postoji i danas.
Klub Maksimir bio je uvjerljivo najpopularniji zagrebački restoran onog vremena za večernje izlaske. Radilo se o prapočecima gastrotainmenta u Zagrebu i Hrvatskoj. Bankrotirao je krajem devedesetih ili početkom dvijetisućitih.
Prije nego što je vlasnik Asa Zlatko Skelin izgradio hotel, na adresi Zelengaj 2 nalazio se neveliki riblji restoran koji je uvijek držao besprijekorno svježu ribu.
Karaka je bila prvi zagrebački restoran legendarnog lopudskog ribara Zdravka Perčina, oca glumice Jelene Perčin. Perčin se nije predugo zadržao u Karaki. Uskoro se preselio na Kaptol gdje je otvorio Lopud, da bi zatim preuzeo Dubravkin put.
Veliki restorater Drago Vukušić, koji se proslavio gostionicom Grič na Zelengaju, u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt otvorio je luksuzni restoran koji se formalno zvao Klub kulturnih radnika, ali smo ga zvali Kod Drageca. U podrumu muzeja preko puta HNK večerali su skoro svi zagrebački političaru i novinari. Marinko Božić ondje je uređivao Slobodni tjednik. Danas se u tom podrumu nalazi neka mediokritetska gostionica.
Kad je gospodin Vukušić napustio Grič, u taj se prostor uselila gospođa koja je prije rata bila tajnica važnog i tiražnog magazina Start. Restoran, koji nije predugo trajao, nazvala je po popularnoj TV seriji.
U prvoj polovici devedesetih, dok ga je vodio Saša Majetić, Klub književnika bio je veselo društveno okupljalište s vrlo dobrom hranom i odličnim vinima.
Opera na vrhu Intercontija, s fantastičnim pogledima na Zagreb, bila je restoran klasične visoke kuhinje i adekvatno visokih cijena. Bilo bi lijepo kad bi Maistra, sadašnji vlasnik bivšeg Contija, obnovila Operu.
Hipodrom na zagrebačkom hipodromu bio je jedan od najluksuznijih ribljih restorana u Hrvatskoj. Ugasio se u dvijetisućitima. U tom se prostoru već dulje vrijeme nalazi etno-restoran Potkova.
Premda je gostionica čuvenog Pere Miladina najbolje dane proživljavala u sedamdesetim i osamdesetim godinama, i u devedesetima je bila prilično puna. Restoran danas vode Miladinovi nasljednici.
U ranim devedesetima Baltazar, koji će uskoro proslaviti 40 godina rada, bio je najpoznatiji po roštilju. Vlasnik Bobo Čimbur vodi Baltazar svih četrdeset godina.
Okrugljak je u prvoj polovici devedesetih bio popularna društveno gastronomska institucija, s izvrsnom vinskom kartom za ondašnje kriterije.
Bistro je u prvoj polovici devedesetih bio hotspot političara, diplomata i stranih ratnih izvjestitelja. Hrana je i onda bila izvrsna. Poslije trideset godina pamtimo rezance Bistro, sa škampima, jakovskim kapicama, konjakom i slatkim vrhnjem. Srneći file s višnjama bio je podjednako impresivan.