Europska unija godinama predstavlja kratke lance opskrbe hranom (SFSC) kao jedno od ključnih rješenja za bolje tržište hrane. Kratki lanci opskrbe hranom znače da proizvođači, OPG-ovi, svoju hranu prodaju direktno, na tržnicama ili preko kooperativa za prodaju ili online trgovina, za razliku od prodaje supermarketima i prodaje industriji hrane.
Kratki lanac opskrbe, opći je stav u EU, OPG-ovima omogućava profitabilnije poslovanje, a kupcima kvalitetniju hranu za njihov novac. Zato je SFSC kao važan element uvršten u dokumente Zajedničke poljoprivredne politike (CAP), pa tako i nove, koja stupa na snagu nakon 2020. Sva dosadašnja istraživanja govore da je EU ispravno shvatila važnost ovakve proizvodnje i prodaje hrane i da je treba nastaviti podržavati politički (zakoni, propisi, programi) i financijski (subvencije, EU fondovi).
No, ukupni proračun za Zajedničku poljoprivrednu politiku nakon 2020. je smanjen. Koncept stimuliranja kratkih lanaca opskrbe Europski fond za ruralni razvoj postavio je u proračunskom razdoblju 2014-2020. S novim, manjim proračunom EU teret širenja kratkih lanaca prodaje hrane želi prebaciti na članice. Što, sudeći prema dosadašnjim poljoprivrednim politikama hrvatskih Vlada, za hrvatske proizvođače kvalitetne domaće hrane nije dobra vijest.
Dobra vijest je, međutim, da će se članice i lobiji koji štite prava malih poljoprivrednika možda uspjeti izboriti da SFSC uđe među prioritete poljoprivredne politike. Imaju egzaktne i jake argumente. Prema podacima Servisa za istraživanja Europskog parlamenta, 2015. godine 15 posto OPG-ova u Europskoj uniji preko kratkih je lanaca prodaje prodavalo čak pola svoje robe. Eurobarometrova studija iz 2016. pokazala je da četiri od pet građana EU smatra da je jačanje uloge OPG-ova na tržištu hrane vrlo važno ili izuzetno važno.
Prema podacima Europske koordinacije Via Campesina, lobija za zaštitu prava poljoprivrednika i održive poljoprivrede, čak 27 posto austrijskih OPG-ova svoju robu prodaje direktno i tako generira većinu prihoda. Austrija je inače jedan od uzora kada je riječ o malim proizvođačima organske hrane. U Francuskoj jedan od pet farmera gotovo sve svoje proizvode prodaje direktno, a to uključuje sve od vina do mesa i meda.
Štoviše, trend direktne prodaje hrane u Europi toliko raste, da je stvorio novi fenomen, udruživanje kupaca i OPG-ova kroz lokalne organizacije za podršku održivoj poljoprivredi (jedna od najvažnijih je francuska Udruga za održavanje seoske poljoprivrede AMAP). U tom modelu kupci kreditiraju OPG-ove plaćajući unaprijed hranu koju će trebati od njih. “Prodajom pretplate na košare voća i povrća sa zajamčenom cijenom, mali proizvođači mogu osigurati prihod i plasman svojih proizvoda,” kažu u Via Campesina. Razni oblici ovog modela, od pretplate do razmjene sjemena i kolektivne kupovine, u Hrvatskoj kroz Grupe solidarne razmjene postoji već dvadesetak godina (prva je grupa osnovana negdje 2010.).
Skeptici kažu da ovakav pristup problem rješava samo lokalno i ne čini ništa za rješenje globalne potražnje za hranom. No, pristaše ovog modela misle da bi on, ako evoluira, mogao biti dio šireg rješenja, za početak kao regulator tržišta i kroz razvoj svijesti potrošača. Aktivisti grupa solidarne razmjene tvrde da EU ni dosad nije baš podržavala ovaj model i da se on razvija unatoč a ne zahvaljujući Zajedničkoj poljoprivrednoj politici.
Zajednička poljoprivredna politika jedan je od najvažnijih ali i najproblematičnijih politika Europske unije. Sastoji se od dva ključna elementa, dva stupa: izravnih subvencija i tržišnih mjera (savjetovanja, posredovanje u financiranju, programi za nerazvijene krajeve i sl.) kojima se rješavaju određeni problem ili potiču dobra rješenja. Ukupni proračun do 2020. je 408,3 milijarde eura. Od toga 308 milijardi rezervirano za izravne subvencije. Zajednička poljoprivredna politika EU u prvom je stupu konzervativna, podložna interesima moćnih industrijskih lobija iz članica koje su veliki globalni izvoznici hrane poput Nizozemske, Njemačke i Francuske. Od vezanja subvencija uz veličinu poljoprivrednih površina nadalje, održava se status quo koji daje nedostižnu prednost industrijskoj proizvodnji i velikim lancima supermarketa. Progresivniji dio politike provodi se većinom kroz tržišne mjere, koje su kompleksnije, sporije i financirane s četvrtinom ukupnog proračuna. I kao i obično, u idućem proračunu EU novac je smanjen upravo u drugom stupu, dakle u onome iz kojeg se podržavaju OPG-ovi i direktna prodaja.
Predstavnici europskih OPG-ova traže da se oni podrže barem olakšicama za nove i mlade poljoprivrednike, koje banke ne prate baš dobro nigdje u Europi ili da se njih jače uključi u prvi stup i tako proširi baza kvalitetnih proizvođača hrane. U direktivi objavljenoj 12 travnja Europska komisija predložila je mjere suzbijanja nelojalne konkurencije i loših tržišnih praksi u lancu opsrbe hranom. Cilj tih mjera je smanjiti neravnotežu i omogućiti malim proizvođačima i trgovcima da dišu. Prema podacima poljoprivrednih organizacija, kada kupite hranu 51 posto novca koji ste dali odlazi trgovačkim lancima, 28 posto odlazi prerađivaču, a 21 posto proizvođaču, poljprivredniku. U takvom poretku poljoprivrednici zapravo plaćaju konkurentnost trgovaca i industrije, prodajući hranu po neprofitabilnim cijenama, nekad i ispod cijene proizvodnje, na tržištu na kojemu gotovo sva pravila određuje mali broj velikih igrača. Farmere obehrabruje činjenica da EU ovaj problem rješava direktivama a ne zakonima, pa različite članice naputke mogu tumačiti različito, i zagovara deregulirano tržište u kojemu kombinacija tržišne veličine i agresivnih praksi velikih proizvođača i trgovaca poljoprivrednicima ne ostavlja ni puno prostora za borbu na tržištu.
Naravno, kratki lanci opskrbe hranom sami po sebi neće riješiti probleme europske poljoprivrede koji su uvelike strukturalni i tiču se i velikih proizvođača, globalne probleme da ne govorimo. Ali mogu postati vibrantna, zdrava baza za daljnju evoluciju politike hrane koja danas ima podršku u svim segmentima, od grasroots organizacija do vrhunske svjetske gastronomije. Osim toga, OPG-ovi i kratki lanci jamac su jednog od najvažnijih potrošačkih prava, prava na izbor. Ostanemo li osuđeni na globalnu trgovinu masovnom hranom, posljedice su nesagledive. Ali ostane li EU pri svome, OPG-ovima i sudionicima direktne prodaje bit će onako kako si sami izbore kod svojih Vlada. Ta je borba itekako vrijedna.
