Istarska bjelica spada među najekspresivnije autohtone vrste maslina u Hrvatskoj. Ova kasna sorta daje ulja izražene pikantnosti, gorčine i svježine, pa je logično da odlično funkcionira u gastronomiji, i to u vrlo širokom kulinarskom rasponu, od fritaja s gljivama i pancetom, preko goveđeg carpaccia, pa sve do tamne čokolade.
Ovih smo dana probali novu Salvelinu Bjelicu. Premda Salvela ne spada u one istarske proizvođače koji inzistiraju na uljima s naglašenim viškom polifenola, ovogodišnja njena Bjelica na prvi pogled opravdava rašireni renome sorte. Ona, naime, zaista jest prilično gorka, neskromno pikantna, te na nosu vrišti pokošenom travom i tamnim klorofilnim lišćem, poput mladog špinata, kelja, pa čak i rikule. Očekivano, dobro se osjeti aroma samog ploda masline.
Međutim, ovako nabildani profil Salveline Bjelice, rekli bismo tipičan za veći dio istarskih bjelica, poslije nekoliko minuta počinje se mijenjati prema zaokruženom, elegantnom i kompleksnom.
Zaokruženost i balans ovdje su posebno važni, jer su mnoga istarska ulja pomalo jednodimenzionalna. Ona impresioniraju svježinom, agresivnošću i snagom aroma i okusa, ali im često nedostaju kompleksnost i ravnoteža, koji bi ta punkerska ulja odveli u zreliju i elegantniju fazu.
Salvelina bjelica ostavlja šampionski dojam baš zato što je uspjela postići višeslojnost i ravnotežu, a nije žrtvovala ekspresivnost karakterističnu za vrhunsko istarsko ulje.
Uz uobičajene gastropreporuke za bjelicu, mislimo da bi se ovo ulje moglo izvrsno slagati s tatakijem ili nekom drugom formom jedva pečene tune, ali i s rižotom s bijelim tartufima koji su ove sezone izvrsni, u što smo se uvjerili neku večer u Noelu.
Ovo je ulje dovoljno snažno da ga aroma tartufa ne pojede, i dovoljno otmjeno da s tartufima i perfektno skuhanim rižotom stvori nezaboravno jelo.
