Sedamdeset posto lješnjaka za Nestlé, Godivu i Nutellu proizvodi se na plantažama u Turskoj. Većina radnika na tim plantažama su izbjeglice iz Sirije. U novom istraživačkom izvještaju New York Timesa, ugledni novinar David Segal otkriva katastrofalan odnos prema radnicima na 600 tisuća plantaža lješnjaka rasutih po Turskoj.
Radnici na tim plantažama, piše Segal, zarađuju oko 340 dolara mjesečno, što za četveročlanu obitelj u Turskoj koja mora plaćati podstanarstvo znači život u siromaštvu. Dayibasi, posrednici koji im nalaze poslove na plantažama, ne podliježu nikakvoj regulativi i uzimaju najmanje 10 posto od svake plaće.
Segal je intervjuirao sirijskog radnika Shakara Rudanija koji tvrdi da mu je posrednik obećao plaću od oko 15 eura dnevno, ali kad je došao na plantažu shvatio je da posrednici organizirano varaju radnike. Daju im pola dogovorene plaće i radnici mogu pristati na to ili tražiti novi posao. Većina sirijskih izbjeglica pristaje na to, jer nemaju izbora. U nekom slučajevima, piše New York Times, posrednici radnicima daju pozajmice, posebno između berbi, a onda im umjesto punih plaća isplaćuju jedva dovoljno za hranu, a ponekad i pobjegnu sa svim plaćama. Radnici ne prijavljuju prevare jer rade na crno.
Times donosi i izjavu direktorice za istraživanje i inovacije turskog Udruženja za pravedno tržište rada Riche Mittal, koja tvrdi da u šest godina koliko njena organizacija nadzire tretman radnika u zemlji “nikad nisu naišli na farmu lješnjaka koja zadovoljava osnovne standarde.”
Kako u reportaži objašnjava Segal turski zakoni o radu ne odnose se na poljoprivredne poslove na kojima je angažirano manje od 50 ljudi, pa odgovornost za tretman radnika zapravo pada na čokolatijere i proizvođače slatkiša koji kupuju lješnjake od plantažera. “A kompanije vrijedne milijarde dolara, kako znamo, nitko ne provjerava i nisu poznate po dobrovoljnom nadzoru pravednog tretmana radnika,” piše Segal.
Zbog mizernih plaća, mnogi sirijski izbjeglice prisiljeni su na farme voditi djecu. Na farmama radi ozbiljan broj maloljetnika. Obitelji čija djeca ne mogu raditi, tvrdi jedan radnik, moraju živjeti u plastičnim šatorima kraj ceste jer ne mogu platiti nikakav smještaj.
Nestlé priznaje da se situacija s izrabljivanjem djece u zadnjih nekoliko godina pogoršala. U izjavi New York Timesu, kao glavni razlog navode rat u Siriji. Na svojoj web stranici pišu da su raznim aktivnostima s plantaža lješnjaka 2017. uspjeli spasiti 2450 djece. Prema procjenama koje navodi Segal, u Turskoj radi oko 320 tisuća djece, pola od toga u poljoprivredi.
Veliki konditori nisu dovoljno transparentni, tvrdi New York Times, pa se ne može procijeniti koliko su aktivnosti na koje se pozivaju zaista uspješne. Talijanski Ferrero, proizvođač Nutelle i najveći svjetski kupac lješnjaka, ne želi otkriti ni koje su im farme dobavljači. Bez takvih osnovnih informacija, zaključuje Segal, ne može se ustavoviti ni koliko su kompanije zapravo upletene u eksploataciju na plantažama. Cijelu reportažu možete pročitati OVDJE.
