Pisinium iz Pazina nije loša tvrtka. Naprotiv, njeni pršuti i pancete sasvim su dobri. Ali, dobri u u svom žanru. A taj je žanr industrijska proizvodnja suhog mesa od svinjetine koja sigurno nije lokalnog, a često ni hrvatskog porijekla.
E sada, ako je Pisiniumov pršut, koji je ovih dana na 14. Internacionalnom sajmu pršuta u Tinjanu osvojio šampionsku titulu s ocjenom 94/100 najbolji u zemlji, što nam to govori o stanju industrije pršuta u Hrvatskoj? To je stanje naprosto tragično.
Najbolji pršut koji smo probali u Istri proizvodi motovunski vinar Klaudio Tomaz. Tomaz proizvodi pršut isključivo za kućne potrebe, od istarskih svinja. Najbolji pršut iz sjevrne Dalmacije koji smo ikad probali proizvodi obitelj Prtenjača iz zadarskog zaleđa. Oni rade par stotina pršuta godišnje, što je smiješno malo. Najbolji pršut iz Zagore proizvodi Ante Reljanović, čije su količine također jako male. Tu je još i jedna pršutana blizu Šibenika koja vrlo dugo odležava pršute pa ih prodaje Pelegriniju, i par anonimnih ali odličnih mikropršutara iz Istre i Dalmacije.
Skoro sve drugo je supermarketska roba napravljena od uvozne svinjetine, nekad bolja poput Pisiniuma ali češće grozna i tek rubno jestiva. Pršut je, nažalost, i dalje jedna od najgorih crnih točaka hrvatske gastronomije.
