Veliki lokal na uglu Britanca i Ilice već dugo zjapi prazan. Bonk, nasljednik Kave tave, napustio je taj prostor još početkom kolovoza. Okej, Bonk kao ni Kava tava, nije ispunjavao minimalne profesionalne kriterije.
U oba se slučaja radilo o lokalima s jedva jestiv hranom i lošim pićima, koji su mislili da mogu živjeti od atraktivnog interijera i agresivnog brendiranja. Takve ugostiteljske strategije u bar devedeset posto slučajeva završavaju u bankrotu .
No, Bonk je bio posljednji lokal na Britancu, ne računajući jednu groznu zalogajnicu na autobusnoj stanici za Pantovčak, u kojem se moglo jesti. Prije Bonka, na Britanskom je trgu uspjela propasti čak i kebabdžinica udaljena dva ulaza od Bonka. Na Britanskom trgu nema doslovno nikakve restoranske hrane. Vinski bar i restoran Sherry’s, koji također nije valjao, propao je prije četiri godine. Pizzeria Mamma Mia, koja se jednom davno zvala Sebastian, već jako dugo ne radi. U obližnjoj Medulićevoj ulici postoji jedna druga stara pizzeria, koju nikome ne bismo preporučili. Na istočnom dijelu Ilice restorani prestaju s Evergreenom i Soi Fusionom.
Na zapadnom dijelu, iza Britanca prema Črnomercu , restorani počinju s kineskim Pekingom koji jedva preživljava.
Restoranska pustoš Britanskog trga nije nikakva novost. Takvo je stanje doslovno oduvijek. Britanski trg, uz Petrovu ulicu i veći dio Savske , spada među najtužnije restoranske pustinje u Zagrebu do Save. No, za razliku od Savske i Petrove, Britanski trg gravitira prema izrazito bogatim kvartovima.. Na Britanski se trg spuštaju Pantovčak, Zelengaj, Kovačićeva, Nazorova a blizu je i Tuškanac (preko Nazorove). Radi se o ulicama s dosta starijeg, pauperiziranoh stanovništva, ali i s uvjerljivo najviše luksuznih vila u Zagrebu.
Međutim i te sjeverne, rezidencijalne četvrti, nikad nisu imale restorane. Na Tuškancu je u osamdesetima radio jedino Bijeli Koralj, jednostavna i privremeno uspješna kombinacija svježe ribe i škampa i nekoliko steakova. Šumski dvor na Cmroku izdržao je nešto dulje; zatvorio se prije dvadesetak godina. Na Pantovčaku baš nikada nije bilo restorana, kao ni u Nazorovoj i Kovačićevoj. Na Zelengaju postoji jedino riblji As; jednom davno ondje je radio originalni Dragec, koji se početkom devedesetih kad je gospodin Vukušić otišao u Muzej primijenjene umjetnosti, nakratko reinkarnirao u bistro Život na sjeveru. I to je sve.
Deseci kilometara rezidencijalnih, uglavnom vrlo lijepih ulica, plus jedan od najljepših gradskih trgova plus prilazne donjogradske ulice, u zadnjih četrdeset godina nisu zabilježile više od deset restorana i pizzeria, a As je jedini koji je opstao kroz sve to vrijeme. Restoranska pustoš Britanskog trga i njegovih luksuznih gornjih i prometnih donjih ulica spada među veće misterije zagrebačkog javnog života.
