Kad je prije tri godine Michelin dodijelio prvu hrvatsku zvjezdicu, svi smo se osjećali euforično jer nam je bilo jasno koliko Michelin pomaže međunarodnoj afirmaciji hrvatske restoranske industrije I razvoju hrvatskog turizma.
Danas, tri godine kasnije, sa zadovoljstvom možemo konstatirati da Michelin nije ni jednom pogriješio u dodjeli zvjezdica: Pelegrini, Noel, Monte, 360 i Draga di Lovrana nedvojbeno zaslužuju po jednu zvjezdicu. Dapače, prilično smo uvjereni da bi Pelegrini I Noel trebali kandidirati za dvije zvjezdice. Međutim, Michelinove preporuke za Hrvatsku katkad duboko kompromitiraju autoritet najvažnije ocjenjivačke gastronomske institucije na svijetu.
Ovdje se namjerno ne želimo baviti restoranima koji nisu dobili preporuku, a koje smatramo jako dobrima do izvrsnima, kao ni cijelim subregijama koje nisu dobile preporuku. U ovom ćemo se tekstu baviti samo restoranima koji jesu dobili preporuku, a koji sasvim sigurno ne zaslužuju da se njihovo ime spomene u istoj rečenici s Michelinom.
Michelin je ove godine hrvatskim restoranima dodijelio čak 59 preporuka. Dio tih preporuka duboko kompromitira sam Michelin, a još dublje Michelinov projekt suradnje s Hrvatskom.
Evo o čemu je riječ. Jedan restoran u istočnoj Hrvatskoj, koji je dobio preporuku, umjesto autentičnog lokalnog kulena gostima servira jeftini kulen iz supermarketa, na što nas je bio upozorio konobar u tom restoranu.
Jedan restoran iz sjeverozapadne Hrvatske koji je dobio preporuku, umjesto lokalne slatkovodne ribe, koristi jeftine smrznute filee smuđa iz Poljske. U drugom restoranu iz sjeverozapadne Hrvatske koji već drugu ili treću godinu dobiva preporuku, ne znaju skuhati čak ni banalni umak od vrhnja i vrganja, nego u taj siroti umak ubacuju toliko brašna da se sva ta gusta masa lijepi za vilicu. Takvo kuhanje ne može dobiti prolaznu ocjenu ni u srednjoj ugostiteljskoj školi, a kamoli Michelinovu preporuku.
Jedan restoran u centru Zagreba, koji također iz godine u godinu dobiva preporuke, nije kadar skuhati tanjur paste a da se ta pasta ne raspada. Što je manji problem u usporedbi s groznim okusima umaka uz tjesteninu.
Naposljetku, jedan restoran u srednjoj Dalmaciji koji je ove godine dobio preporuku, lani nam je poslužio duboko smrznutu vrlo staru škrpinu. O umaku punom grudica da ne govorumo. Što je, opet, manji problem. Veći je problem da je na stolu tog iznimno skupog restorana stajalo najgore moguće maslinovo ulje, vjerojatno iz Lidla ili Kauflanda, da bi se, kad nas je vlasnik vidio, to grozno ulje odjednom zamijenilo bočicom jednog dobrog lokalnog ulja. Riječ je, dakle, o prevarantskoj ugostiteljskoj praksi koja je, valjda zalaganjem lokalne turističke zajednice, nagrađena Michelinovom preporukom..
Ako bismo baš željeli biti osobito zlobni, mogli bismo filozofirati o tome kako još jedan restoran u istočnoj Slavoniji koji je dobio preporuku, ne zna pripremiti ni bazični bečki.
Budući da je Michelin u Hrvatsku došao u sklopu suradnje s hrvatskom Vladom, jasno je da Michelin u Hrvatskoj mora pristajati na stanovite kompromise. Kad je riječ o zvjezdicama, kompromisa srećom nema. Sve su hrvatske zvjezdice, ponovimo još jednom, apsolutno opravdane i zaslužene. No, kad govorimo o preporukama, one su katkad toliko sporne da zaista kompromitiraju sam smisao dolaska Michelina u Hrvatsku.
Posve je razvidno da središnja i lokalne tursitičke zajednice određuju tko će u pojedinoj regiji ili gradu dobiti preporuke, što ukonačnuci šteti restoranima koji ih zaista zaslužuju. Takva je praksa uistinu jako loša. U zemlji premreženoj korupcijom, ne trebaju nam još i korumpirane Michelinove preporuke.
