Budući da restoranima svugdje u svijetu, nikad nije bilo teže nego u vrijeme korone, restoranski je biznis sada još osjetljiviji na bilo kakve dodatne poremećaje. Svaki eksces može dovesti do odlaska publike i trajnog narušavanja ugleda restorana, što naposljetku vodi do zatvaranja. Evo liste najopasnijih incidenata i restoranskih praksi koje mogu uništiti reputaciju određenog lokala i rastjerati njjegove goste.
Trovanje hranom tradicionalno je najveća opasnost za svaki restoran. Trovanje kamenicama još se može tolerirati jer restoran zaista ne može biti odgovoran za viruse u kamenicama. No, svi drugi oblici trovanja, od higijenskih preko salmonele pa do problema s opasnim gljivama ili s pogrešno tretiranom sirovom ribom, najbrži su put za zatvaranje pojedinog restorana ili njegovu trajnu marginalizaciju. Čak je i jedna Noma relativno dugo ispaštala zbog slučaja relativno bezopasnog trovanja prije više godina.
Pročuje li se da je u nekom restoranu osoblje zaraženo koronom, taj restoran u idućih nekoliko tjedana neće imati mnogo posla. Pokaže li se, pak, da je taj restoran postao žarište zaraze za goste kao što se sada događa s nekim restoranima u Americi, publika će ga zaobilaziti u širokim lukovima. Ovdje je važno reći da prema jednom nedavno objavljenom američkom istraživanju restoranski zaposlenici spadaju među profesionalne skupine najugroženije od korone.
Prenaplaćivanje je, naravno, jedan od najstarijih i najopasnijih restoranskih fenomena. Vjerojatno se svaki barem donekle stalni restoranski gost susreo s pokušajem da mu se naplati nešto što nije pojeo ili popio. Nadalje, oduvijek se dešava da pojedini neprofesionalni restorani gostu prodaju hranu ili vino, a da gost ne zna koliko što košta; to su one famozne situacije tipa “ovo vino nam još nije ušlo u kartu” ili “hoćemo se dogovoriti da vam ne nosim jelovnik” i tome slično. Gost se u svakom slučaju neće vratiti u restoran u kojem je su ga na bilo koji način prevarili ili zakinuli na računu, nego će se o tome raspisati na društvenim mrežama, što će trajno kompromitirati taj restoran, a često i destinaciju. Još se, primjerice, prepričava pokušaj jednog mljetskog ugostitelja da buteljku lokalnog vina naplati više od 20 tiusća kuna.
U veselijim ekonomskim vremenima mnogi restoranski gosti nisu previše razmišljali isplati li im se odlazak na ručak ili večeru. No, poslije Velike krize iz 2009. vrijednost za novac postala je iznmno važan kriterij u odabiru restorana, da bi uslijed lanjske ekonomske depresije izazvane koronom, definitivno prerasla u jedan od najvažnijih kriterija pri odabiru restorana. Restoran čije cijene gosti smatraju previsokima za ma kvalitetu a često i količinu koju nudi, danas nema puno šanse , osim ako se ne bavi vrlo nišnom gastronomijom.
Nepristojan i neefikasan servis jedan je od glavnih razloga zbog kojih se restorane ogovara na društvenim mrežama. Arogantan konobar, koji se podcjenjivački odnosi prema jednom gostu, može rastjerati vrlo mnogo gostiju. Nažalost, situacija s radnom snagom u ugostiteljstvu toliko je loša da se gosti trenutno nemaju razloga nadati vrhunskom servisu, osim u sasvim malom broju restorana.
Ako je neko jelo baš jako loše gost se neće vratiti. Ako restoran poslužuje škampe s tamnozelenim glavama, gost se vjerojatno neće vratiti. Međutim, većina hrvatskih restoranskih gostiju ima prilično labave kriterije tehničke razine kuhanja i prema kvaliteti sastojaka, tako da mediokritetska hrana nije najčešći uzrok loše reputacije pojedinog restorana.
