Karaku u podrumu Hebrangove ulice osnovao je Pavo Kremenić. Pokojni gospodin Kremenić učinio je Karaku jednim od najpopularnijih klupskih prostora u Zagrebu. Karaka je bila omiljeno okupljalište igrača Dinamove šampionske generacije 1982. U devedesetim godinama u Karaku se uselio Zdravko Perčin.
Perčinova je Karaka bila jedan od boljih zagrebačkih ribljih restorana; ondje smo prvi put probali lignje na dubrovački, koje i danas povremeno pripremamo kod kuće. Perčinova Karaka stalno je bila prepuna. Pošto se Zdravko Perčin preselio na Kaptol, Karaku je preuzela jedna zagrebačka obitelj, koja je ondje držala nepretenciozan ali decentan riblji restoran.
Prije desetak ili nešto manje godina Karaka je postala Karaka Pirates, s puno meksičkih jela. Takva verzija već legendarnog gradskog restorana nije nas zanimala, pa ondje nismo nijednom jeli. Danas oko podneva prošli smo kraj Karake. Malo nas je zaprepastilo zapušteno stanje izloga za jelovnik. Karaka je kulturno dobro zagrebačkog društvenog života. Žalosno je da sada ovako izgleda.
