Kult Plave Kamenice u četvrtak je objavio tekst o tamnoj strani dostave hrane, u kojem smo problematizirali visoke troškove dostavnih servisa. Danas nam je, pak , jedan čitatelj poslao link na poslovne stranice beogradskog Telegrafa, gdje je dva dana nakon našeg objavljen gotovo potpuno isti tekst pod istim, našim naslovom. Telegraf je naš tekst preveo na srpski, dodao još par rečenica a da nas nigdje nije citirao. Posebno je zabavno što je Telegraf naš model izračuna restoranskih troškova u dostavi izražen u kunama, hladno preveo u srpske dinare.
[adsense_content_v2]
Moramo priznati da se u 35 godina profesionalnog bavljenja novinarstvom nismo susreli s tako glupim plagijatom. Novinar i urednik Telegrafa koji su pustili tu objavu, morali su znati da ćemo mi to vidjeti. Telegraf, koji se hvali s desetak milijuna čitatelja , ovom se prigodom pokazao kao organizacija sitnih i ne baš pametnih prevaranata. Telegraf se također javno hvali partnerstvom s velikim igračima poput Mercedesa i Coca Cole. Baš nas zanima odobravaju li Mercedes i Coca Cola tako očigledne plagijate.
10.12.2020. Kult Plave Kamenice
Aplikacije glavnih dostavnih servisa prepune su akcijskih ponuda. Samo večeras nabrojali smo barem dvadesetak akcija na Glovu i nešto manje na Woltu. Na Glovu je doslovno sve na rasprodaji, od burger barova i roštiljarni do El Tora i Hiltona. Što je za kupce naizgled super, jer za manje novca dobivaju hranu iz masovno popularnih ili vrlo prestižnih restorana. Ali, samo naizgled.
Što mislite kako su se Hilton ili Budweiser ili El Toro našli na akciji? Zašto ih možete platiti dvadeset do trideset posto manje nego po normalnom cjeniku? Jesu li i vlasnici restorana i vlasnici dostavnih servisa odjednom postali milosrdni samaritanci koji vaš Božić žele učiniti što ljepšim? Naravno da nisu. Oni imaju različite motive.
Vlasnici restorana žele po svaki cijenu, pa i po cijenu operativnog gubitka, opstati na tržištu, nadajući se boljim vremenima. Vlasnici dostavnih servisa žele što bržu zaradu i zaista ih nije briga za kvalitetu hrane koju dostavljaju. Restorani, u normalnim, neakcijskim okolnostima, dostavnim servisima plaćaju 20 do 30 ili malo više posto od svojih cijena . Dakle, ako pizza koju ste naručili košta 60 kuna, prosječno 5 do 20 kuna odlazi Glovu ili Woltu. Ako Glovo tu cijenu od 60 kuna stavi na 20 ili 30 posto popusta, cijenu popusta plaćaju, u jednakim omjerima, i Glovo i restoran. Što znači da restoran od pizze koja košta 60 kuna prvo mora oduzeti 15 do 20 kuna za standardnu Glovovu uslugu, i onda još pet ili šest kuna za akciju.
Što opet znači da restoran pizzu koja košta 60 kuna zapravo prodaje za 35 kuna, dvije kune gore ili dolje. Da bi restoran to mogao podnijeti a da ne bankrotira, restoran mora svjesno ići u gubitke ili smanjiti food cost. Što može značiti da umjesto pizze jedete čisti trash.
Glovo, Wolt i drugi dostavni servisi svojim akcijama de facto potiču restorane da smanje kvalitetu sastojaka , i da se pretvore u Eurospin ili Lidl. Što je, naravno, najgora opcija za sve restorane koji razmišljaju dugoročno. Dostavni servisi definitivno nisu dobro rješenje za restorane u lockdownu. Pogotovo ne za one koji pristaju na akcije.
12.12.2020. Telegraf.rs
Deluje kao da su se popularne aplikacije za dostavljanje hrane iz restorana pojavile odjednom i napravile pravi bum na tržištu, posebno u doba pandemije. U tome im dobrim delom pomažu influenseri koji ih masovno reklamiraju na društvenim mrežama.
Dostava hrane je, inače, postala učestala praksa mesecima unazad, posebno u zemljama u kojima uslužni objekti ne rade uopšte, kao na primer u Nemačkoj. Tačnije, ne rade kafići i ne možete sedeti u restoranima, ali možete preuzeti robu “za poneti”. Aplikacije glavnih dostavnih servisa prepune su akcijskih ponuda.
Verovatno vam sa svih strana “iskaču” njihove reklame, što pomalo i budi sumnju u kvalitet usluge, ali i proizvoda. To nije slučaj samo kod nas, već i u susednoj Hrvatskoj, gde su dve aplikacije naročito popularne, kao i kod nas. Ali, postavlja se pitanje kakvog je kvaliteta hrana ako je sve na ogromnom popustu?
To su aplikacije koje donose hranu na kućnu adresu iz bukvalno svake kuhinje: od lokala s burgerima do hotela. Kupci su zadovoljni jer dobiju omiljene obroke “na noge”, i još plate dosta jeftinije. Ipak, malo kome prođe kroz glavu kako su neka jela čak 20 ili 30 odsto jeftinija u odnosu na “realne” cene iz menija?
Da li je reč o “dilu” između vlasnika restorana i firmi za dostavu?
Sigurno je da i jedni i drugi ovu napetu godinu žele da završe kako dolikuje. Vlasnici ugostiteljskih objekata žele da opstanu na tržištu, po cenu operativnog gubitka. Žele da sačuvaju brend, dok ne dođu bolja vremena. Ovi drugi hoće brzu zaradu i, zapravo, ne razmišljaju o kvalitetu hrane koju dostavljaju, jer “ne stoje” iza nje.
U regularnim okolnostima, restorani dostavnim servisima plaćaju 20 do 30 odsto od svojih cena. Recimo, ako ste naručili picu koja košta oko 1.000 dinara, u proseku 200 do 300 dinara ide ovim servisima čije nam reklame “iskaču” non-stop.
Ako aplikacija tu cenu (1.000) snizi za 20 odsto, novu cenu plaćaju jednako i dostavni servis i restoran. To znači da ugostiteljski objekat od pice koja košta 1.000 dinara, prvo mora da oduzme do 300 dinara za uslugu, i još neki dinar za akciju.
Dakle, restoran picu od 1.000 dinara, zapravo, prodaje za skoro dvaput manje para. Da bi mogao to da iznese, a da ne bude na ivici bankrota, on svesno ulazi u gubitke i smanjuje “food cost“. Ukratko, možda pica koju ste poručili baš i nije ona “prava pica”.
Ovakav sistem rada između restorana i firmi za dostavu često rezultira time da restorani prave manje kvalitetne proizvode, odnono koriste lošije sastojke. Slične stvari na kraju možete naći u obližnjim marketima, u smrznutom pakovanju.
