Dva koktela u pariškom Le Rooftop Molitoru čekali smo točno 40 minuta. U međuvremenu smo naručili butelju vina. Koja uopće nije došla. Pozvali smo šefa sale, koji se čudio da vino nije stiglo premda je desetak puta prošao kraj našeg stola pa je mogao vidjeti da na stolu nema ničega.
Vino se napokon stvorilo, otprilike pola sata nakon što smo završili ručak. Siroti konobar jedva je prozborio I’m sorry. Sve se ovo nije događalo u nekom ruiniranom bistrou na rubu Pariza, nego na krovu jednog od najspektakularnijih pariških hotela, smještenom u relativno skupom kvartu. Riječ je o Molitoru, koji je ime dobio po legendarnom, povijesno važnom olimpijskom bazenu oko kojeg je prije devet godina izgrađen veoma lijep, moderan i raskošan hotel.
S Molitorove krovne terase smještene nad povijesnim pariškim gradskim bazenom vide se, istodobno, obližnji Roland Garros, fantastični pariški Botanički vrt i Eiffelov toranj. Pogled s Le Rooftopa doslovno vrijedi milijardu dolara. Ne milijun. Atmosfera je zarazno nostalgična i opuštena. Hrana nije loša: rolice od patlidžana punjene tartar biftekom prilično su ukusne, no uz njih su nam servirali kruh narezan na početku servisa za ručak, koji se u međuvremenu neugodno osušio.
Le Rooftop Molitor drugorazredni je fušeraj nedostojan tako dobrog hotela. A servis u Le Rooftop Molitoru uvjerljivo je najgori od svih restorana u luksuznim hotelima koje smo ikad posjetili. Što je ogromna šteta, jer veličanstveni ambijent poput Molitora zaslužuje bar donekle profesionalno ugostiteljstvo. Problem s kompetentnim radnicima nije, očito, tek hrvatski specijalitet. I espresso smo, naravno, čekali točno pola sata.
